Više od tri milijuna Britanaca može se nazvati "hoarderima", tj. sakupljačima. Bolest je službeno priznala Nacionalna zdravstvena služba 2013. godine, a kažu kako prvi simptomi uključuju anksioznost i tajnovitost oko stanovanja i doma, piše Daily Mail.
Tijekom adolescencije Cherry Lodge nikad nije pozivala prijatelje. Prije bi umrla nego otkrila zastrašujuću istinu: stubište su blokirali metalni okviri starih kreveta, a dvorište su ukrašavali hrđavi kuhinjski bojleri. Gomile neotvorenih pisama od kojih su neka pristigla prije više desetljeća te hrpe starih novina dominirali su dnevnim boravkom. Kupaonicu nije mogla rabiti jer je njezin otac Bert ondje držao kolekciju komada drva.
- Još kao dijete znala sam da nešto nije u redu. Tata je sve čuvao i spremao s namjerom da to jednog dana popravi i iskoristi. Problem je što se nikad ničega nije htio riješiti, prisjetila se Cherry (55). Situacija je kulminirala kad joj je 2009. godine preminula majka Ruth. Cherry je odlučila pomoći ocu dovesti kuću u red.
- Vrt je bio stravičan, a u neke se sobe jednostavno nije moglo ući. Čuvao je pisma osiguravatelja iz 1950., kao i novine iz tog doba. Nije bio sretan kad sam rekla da ću to sve očistiti, a posebno se uzrujao kad je shvatio da planiram baciti većinu smeća. Tad sam uvidjela ozbiljnost njegova problema, prisjetila se.
Kazala je kako u to doba nije postojala službena dijagnoza koja bi objasnila čudno i neuobičajeno ponašanje njezina oca. On je u međuvremenu također preminuo, a Cherry vjeruje kako je bolovao od psihijatrijskog poremećaja, tzv. hoardinga. Naravno da se svi ljudi teško razdvajaju od omiljenih predmeta koji nas podsjećaju na neka ljepša vremena. No ako takvu povezanost sa stvarima prati i uznemirenost zbog pomisli da ćete nešto baciti te pretjerano skupljanje predmeta bez obzira na njihovu vrijednost, možda imate problem.
Svakodnevno život postaje pretežak zbog količine nagomilanih stvari. U sobe se ne može ući, a ljudi s tim problemom nerijetko osjećaju sram zbog svog stanja te se boje zatražiti pomoć. Zbog tegoba svog oca Cherry je osnovala organizaciju Rainbow Red koja pomaže stotinama obitelji kako bi na vrijeme uočili sakupljački poremećaj kod svojih najbližih.
- Tata nikad nije dobio dijagnozu, no postoje terapije i rješenja koja znatno olakšavaju život, istaknula je. A gdje je granica između normalne veze s predmetima i kliničkog stanja? Rainbow Red objavio je dijagnostičku listu koja vam može pomoći da uočite rane simptome.
Zatražite pomoć ako:
1. Teško vam je prestati akumulirati predmete kod kuće
2. Imate mnogo stvari koje vam onemogućuju normalno korištenje životnog prostora
3. Potrgani predmeti predstavljaju sigurnosni rizik, no svejedno ih čuvate
4. Osjećate se zabrinuto i anksiozno od same pomisli na promjenu
5. Imate prijatelje ili članove obitelji koji su vam rekli da će sami uzeti stvari u svoje ruke i očistiti vam kuću
6. Nesigurni ste oko toga na koji ćete način popraviti stvari
7. Tajnoviti ste oko životnih uvjeta
Ovu su listu usvojili i zdravstveni radnici diljem Britanije kao upitnik koji pomaže oko sumnje postoji li poremećaj.
Najčešće u adolescenciji
Sakupljački poremećaj javlja se u dobi od 55 godina i više, no pojedine studije sugeriraju da se prvi simptomi mogu uočiti već u tinejdžerskoj dobi. Mnogi su se u tom razdoblju ponašali upravo na takav način, prikupljajući nepotrebne predmete tijekom godina. - Ljudi obično čuvaju stvari za koje misle da će im tijekom godina porasti vrijednost te da će ih koristiti u budućnosti, pojasnila je Linda Fay iz organizacije Life - Pod koja pruža potporu ljudima s ovim poremećajem.
Navodi kako američka studija iz 2014. godine pokazuje da žene čine više od 70 posto oboljelih, a 85 posto oboljelih su samci. Poremećaj često povezuju i tvrde i da je manifestacija opsesivno kompulzivnog poremećaja u kojem se javljaju prisilne misli i repetitivne radnje te nekontrolirana ponašanja. No najnovije studije pokazale su da je riječ o zasebnoj mentalnoj bolesti.
- Mozak sakupljača informacije procesuira na drugačiji način nego kao što je to kod ostalih. Oni postaju emocionalni prilikom odlučivanja i zato im je teško odabrati predmet koji će zadržati, odnosno koji će baciti, navodi dr. Tom Graham, psiholog iz fondacije The South London and Maudsley NHS Foundation Trust. On svakog tjedna organizira grupe potpore za "hoardere", a kaže kako je kod mnogih zajednički uzrok problema.
- Mnogi su djetinjstvu svjedočili traumatičnom iskustvu poput gubitka najmilijih. Za njih su predmeti kao sigurnosna dekica, ovisni su o njima i to je nepromjenjivo, pojasnio je dr. Graham. Kaže i kako su u riziku ljudi koji su imali rođaka s istim problemom. - Posebno su ranjivi ljudi koji su odrastali uz filozofiju da se stvari treba pošto poto popraviti da bi se ponovo koristile, istaknuo je. Linda svakog tjedna organizira akcije čišćenja za članove grupe. - Mnogi su moji klijenti osjetili tijekom života odvajanje. Brinu se da će ponovo sve izgubiti, kazala je.
Nikad ne forsirajte pospremanje
Stručnjaci ističu da se oduprete napasti da prisilno krenete pospremati i čistiti. - Prisiljeno čišćenje kod pacijenta može izazvati osjećaj kao da mu je netko otkinuo udove ili kao da su izgubili dio sebe. Traumatično je i može ih natjerati u još dublju izolaciju, upozorila je Linda. Cherry se nada da će svojom listom pomoći ljudima da prepoznaju tegobe i shvate da im treba ozbiljna medicinska pomoć. No kod većine s umjerenim sakupljačkim ponašanjem treba ići polagano.
- Većina ne želi priznati problem, a ako ih na to prisiljavate neće se uključiti. Umjesto toga, pokušajte s motivacijskim taktikama. Možda žele češće posjećivati unuke, ili žele da im prijatelji dođu u goste. Sugerirajte im da bi takve ciljeve mogli dosegnuti ako pospreme dio nereda, savjetovala je Linda. Ponekad, ako nema rizika od opasnosti, jednostavno treba priznati poraz.
- Najvažnije je da je taj čovjek sretan i zdrav. Ako jest, onda se nemojte fokusirati na stvari. I uvijek dobro pregledajte stvari koje bacate. Recimo, ja sam u neredu pronašla djedov orden iz Galipolja, a nismo ni znali da ga je dobio - poručila je Cherry.