Ljiljana Vlašić Maršić (38)pseće keksiće počela je peći još prije 14 godina za svojeg tibetskog terijera Luna. On je na sve kupovne slastice reagirao češkanjem, a za izložbenog psa to je značilo i nekoliko mjeseci oporavka.

- Pekla sam za sebe i prijatelje. U ozbiljniji biznis krenula sam jer me perspektiva na mojem poslu više nije čekala i nisam imala izbora nego ili razmišljati o novom poslu ili pokretanju onoga što već znam raditi. Uzela sam tri godine porodiljnog, prvenstveno da se pokušam pokrenuti - govori Ljiljana, vlasnica prve hrvatske kuće prirodnih slastica za pse Vau torte. 

Pored obiteljske kuće blizu Sesveta sagradila je kućicu od tridesetak kvadrata koja je ubrzo postala Vilinska tvornica keksića i vau torti.

- Zbog svoje troje djece nisam si mogla priuštiti dislociranost, osobito zato što je suprug zbog posla rijetko doma. Ovako je zapravo najjednostavnije. Biram kad ću raditi. Nekad je to već u šest ujutro, a nekad kasno navečer kad djeca odu na spavanje. Tijekom dana djeca uvijek mogu doći do mene pa se i poigramo - govori Ljiljana. 

U kuhinji sprema sve - od keksića, grickalica pa do svježih slastica - torti, muffina, brownieja i pita. Svi sastojci zdravi su za pse, a kolačići se od nedavno mogu pronaći u njezinu dućanu u zagrebačkoj Gundulićevoj ulici ili trgovinama zdrave hrane diljem zemlje. Uskoro kreće i s proizvodnjom handmade kutija za kekse i krevetića za pse pod brandom Vilinska tvornica. 

No nije sve išlo glatko. Dugo nije znala odakle krenuti, a situacija je bila prilično nejasna jer je prva u Hrvatskoj počela proizvoditi ovakav tip (prirodne i ručno rađene) slastica za pse pa su se zakoni tumačili proizvoljno. 

- Otežavajuća okolnost je bila i ta što po struci nemam veze ni s trgovinom ni s pekarstvom niti imam ikoga u obitelji tko se time bavio ili se bavi i od koga bih uspjela dobiti informaciju. Prvo sam morala imati kuhinju opremljenu po standardima pa smo tako krenuli u gradnju naše male tvornice u kojoj se i danas peku te pakiraju i skladište slastice. Nisam znala ni kakvu pećnicu kupiti, koje dehidratore, no internet mi je tu puno pomogao - prisjeća se profesorica filozofije s dugogodišnjim iskustvom u marketingu. 

Zatim je morala proći radionice za minimalne tehničke uvjete i HACCP sustav, pa je uslijedilo testiranje keksića u Zavodu za javno zdravstvo, a onda i prikupljanje papirologije - atest na vodu, struju, cijeli HACCP plan, tlocrt objekta, kupnja i učenje programa za proizvodnju. Uz sve to, radila je i na dizajnu ambalaže, plakata, pekla keksiće te brinula o djeci i devet svojih pasa. 

- U priču sam ušla bez ikakvog financijskog plana, no na kraju je to ispao ozbiljan projekt koji smo suprug i ja, nasreću, uspjeli izgurati bez kredita, no uz puno odricanja i uz malo dulji period od planiranog. Ulagali smo financijski kad i koliko smo mogli - kaže nam Ljiljana. 

Sve je mnogo lakše, kaže, kad radite kod kuće i za osobne potrebe, pa ako katkad i “fulate”, nije problem, no za širu prodaju i najmanja pogreška može biti kobna. No nikad se nije bojala neuspjeha jer nije bila opterećena kreditom, stoga joj se ništa loše nije moglo dogoditi. 

- Optimistično volim reći da ako čovjek predano radi što voli, mora uspjeti - zaključuje Ljiljana, koja mladim poduzetnicima savjetuje da se naoružaju beskrajnom upornošću i voljom.

Moji psi obožavaju slastice

Pazim na ono što psi ne smiju, a što smiju jesti i u kojim količinama. Imam veterinara s kojim se uvijek savjetujem, kaže Ljiljana koja više od 15 godina uzgaja tibetske terijere, koji su ipak najsretniji u cijeloj priči.