Mnogi će lice prekriti rukama i tek kroz prste popratiti kadar dok se približava horor-scena. No ako je nenadana, koža će se naježiti, trnci će proći vratom, rukama i nogama, a kosa će se doslovno dići na glavi. Od sveg toga straha ljudi danas više nemaju stvarne koristi jer morbidni ubojica neće iskočiti s ekrana i napraviti pokolj po sobi. No za praljude opasnosti su bile stvarne, a ostaci evolucije nekad su odlučivali o životu i smrti. 

Ako je bilo hladno ili se približavala zvijer, trnci bi “prostrujali” i uspravili dlake, koje su služile kao toplinski izolator, ili bi zbog njih čovjek izgledao veći i opasniji pred životinjom koja ga želi pojesti. No pravi “horor” prolazi kralježnicom i dok do ušiju dopire grebanje noktima po školskoj ploči. Znanstvenici pretpostavljaju kako je ovaj zvuk iritantan jer je sličan plaču makaki majmuna, a davno je značio: “Pazi, bježi, evo tigra!”.

Uši koje se okreću prema opasnosti su poput radara

Samo 15 posto ljudi može pokretati mišiće vanjskog uha, no osim što će zadiviti prijatelje, drugu svrhu teško je pronaći. No okretanje ušiju u smjeru opasnosti koristit će malim sisavcima koji su blizu zemlji te ne vide dobro i daleko. Praljudi su ovu sposobnost izgubili nakon što su se organizirali u veća plemena, a prva linija obrane postao je vid, a ne sluh.

Ljudima služi samo kako krmelji ne bi upali u oko

Osim donjeg i gornjeg, ljudi su imali i treći očni kapak od kojeg je tijekom evolucije ostala tek mala ružičasta točkica u kutu oka, najbliže nosu. Ptice, ribe i reptili imaju treći kapak, kojime štite oko u borbi i koji čuva oči, primjerice orlu dok se velikom brzinom obrušava na plijen.

Crvuljak je probavljao, a umnjaci drobili biljke

Malo je mudrosti ostalo u umnjacima, a jedino što mogu napraviti u ustima su gužva i upale. Slično je i sa slijepim crijevom, koje više ničemu ne služi, no ako se upali, pomoći će tek operacija. Oboje su evolucijski ostaci iz doba kad su ljudi jeli mnogo više biljaka. Čeljust je tada bila veća, zubiju više, a crvuljak je probavljao biljke.