Ugledamo li nešto što smatramo slatkim, automatski se stimulira područje u središnjem dijelu mozga koji se veže uz proces motivacije. Svako mladunče nas podsvjesno podsjeća na našu vlastitu djecu, stvarnu ili potencijalnu, a to stvara navalu dopamina, istog neurotransmitera koji se oslobađa u fazi zaljubljenosti.
POGLEDAJTE VIDEO Odgoj djece u Danskoj:
Mozak tada stvara nagrađujući osjećaj i čini da želimo još, a emocionalni podražaj aktiviran slatkoćom potiče motivaciju za brigom o tom biću. Ta je reakcija toliko ukorijenjena u mozgu da okidač za njezinu aktivaciju može biti i neki slatki kukac, kao i nežive stvari s istim karakteristikama (primjer je automobil Mini Cooper).
Čak i djeca koja su tek prohodala prepoznaju što je slatko, a što nije. Istraživači su programski obradili fotografije lica i promatrali dječje reakcije na njih.Tako su i djeci slađe okruglije glave, velike oči i bucmasti obrazi.
Vezano uz elemente koji potiču ugodu u mozgu, mnogima se događa da ugledaju neku životinju koja je toliko slatka da bi je najradije ugrizli od dragosti. To se zove agresija slatkoće i čest je fenomen, uzrokovan pokušajima mozga da nadoknadi navalu kemijskih spojeva.
Nemoguće je odoljeti velikim dječjim očima, slatkim izrazima lica, malim okruglim nosićima i bucmastim obraščićima. Ali, što je to toliko privlačno u dječjim licima što osvaja većinu ljudi? Jednako i kod ljudske djece i životinjskih mladunaca, "kvaka" je u našoj evolucijskoj potrebi za brigom i zaštitom vlastite djece, otkriva istraživanje magazina How It Works.
Nekoliko je karakteristika koje su zajedničke većini djece sisavaca. Poznate kao "dječja shema", one podrazumijevaju velike oči, okruglu glavu, bucmasto tijelo i meku kožu, piše Daily Mail.