Povijesno gledano, ovaj je prsten ujedno bio pečat te time imao značajnu ulogu u poslovnim i političkim prigodama. Naime, vlasnik bi uz sebe imao vlastiti pečat, što je bilo vrlo funkcionalno. Od motiva, na pečatnjaku su bili obiteljski grb, amblem ili monogram za 'potpis' na važnim dokumentima. Prvo bi ga umočili u vrući vosak ili glinu te potom otisnuli na papir.
Taj način potvrđivanja imao je veću težinu od one klasičnog potpisa te je time dokument bio trajno i službeno zapečaćen. Osim toga, pečatnjak je služio i za zatvaranje dokumenta, također uz pomoć mekanog voska. Ako bi netko želio otvoriti dokument, morao bi razbiti pečat, a to bi se vidjelo. Stoga je ovaj način zaključivanja posla imao veliku vrijednost. Nakit ovime dobiva ulogu čuvara.
POGLEDAJTE VIDEO:
To znači da je pečatnjak ujedno služio kao vrijedni dokaz, odnosno gospoda su ga nosila na ruci kako se ne bi izgubio. Naravno da je često bio meta lopova, upravo radi moći koje je taj komad nakita imao.
Na starim slikama često vidimo vladare ili visoke dužnosnike s pečatnjakom, taj komad nakita isticali su svakom prigodom.
Pošto su morali ostaviti trag na papiru ili u vosku, dizajn je bio napravljen zrcalno, kako bi se otisnuo obrnuto od toga.
Danas se takvi stari primjerci čuvaju u muzejima te ih je općenito teško pronaći. Naravno, to je dio tradicije mnogih kultura, njegova povijest ide u daleku prošlost.
Podrijetlo pečatnog prstena možemo pratiti sve do oko 3500 godina prije Krista i mezopotamske civilizacije. Kako bi zapečatili i ovjerili dokumente, Mezopotamci su koristili pečat, sličan žigu. Bila je to cilindrična naprava koju su kotrljali po mokroj glini i time ostavljali vrlo jasan otisak.
Glineni pečati otisnuti na ovaj način korišteni su za zatvaranje raznih važnih dokumenata, ali i bitnih paketa. Također, tako su zatvarali i staklenke te posude koje nije bilo dozvoljeno otvoriti.
No, pošto je cilindrične pečate bilo relativno teško nositi, Mezopotamci su revolucionarizirali dizajn - smanjili su pečate tako da su od njih napravili prstenje. Time su započeli čitavu modnu revoluciju, iako je tada prsten imao samo funkcionalno značenje.
Ne samo da je prstenje bilo lakše stalno uz sebe, omogućujući pečatu da bude doslovno pri ruci kada je to potrebno, nego su ujedno bili sigurniji - prsten se mogao nositi u svakom trenutku, kako bi se smanjila vjerojatnost da se ta vrijednost ili da ga netko ukrade.
Mnoge velike drevne civilizacije koristile su neku varijantu pečatnjaka. U starom Egiptu, faraoni, vjerske vođe i plemići nosili su prstenje od kamena ili jedinstvene vrste glazirane keramike imena fajansa. To je prstenje bilo vrlo ukrašeno te označavali vlasnika.
Tijekom ranog minojskog doba, od otprilike 2900. do 2100. pr. Kr., radili su ih od kamena ili slonovače. No, pronađeni su i ukrasi od metala, nekoliko stoljeća kasnije. Takvi su primjerci uistinu nalikovali onim današnjima.
Prstenovi pečatnjaci pojavljuju se u Bibliji i Tori, a najznačajnije u Knjizi proroka Daniela, koja se događa oko 6. stoljeća pr. Naime, tada je kralj Darije naredio da Daniela bace u jamu s lavovima, a iznad jame je postavljen kamen i pečatiran kraljevim prstenom i njegovih plemića.
Pečaćenje kamena na ovaj način ilustrira da je Danielova kazna izvršena pod kraljevim autoritetom i može otkriti je li netko slomio pečat kako bi pomaknuo kamen.
Tijekom helenističkog razdoblja u Grčkoj i ranoj rimskoj republici, prstenovi s pečatima nastavili su se koristiti kao službeni pečati, ali su također počeli preuzimati više estetsku, ukrasnu ulogu. Nakit je tada imao ujedno funkciju pokazati moć i bogatstvo vlasnika.
Ti su prstenovi pečatnjaci imali dodatne ukrase, u obliku dragog kamenja ili svitaka. Iako su još bili funkcionalni, ovi su prstenovi pečatnjaci sve više smatrani luksuznim predmetima. Stari spisi otkrivaju da je vladar iz 1. stoljeća prije Krista, Mitradat VI od Ponta bio kolekcionar pečatnog prstenja.
Tijekom srednjeg vijeka, kako su se društva sve više počela oslanjati na pisanu riječ u obliku pisama, dekreta, patenata i isprava, pečatnjaci su dokazivali autentičnost. Zato su služili kao potpis - imali bi grb obitelji ili osobe koja je nosi. Postali su vrlo detalji i precizni, bile su to mala remek djela te ih je bilo teško kopirati.
Naime, mali i gotovo nejasni detalji bili su potvrda originalnosti, teško ih je bilo duplicirati.
Tijekom 17. i 18. stoljeća pečatni prstenovi polako su zamijenjeni potpisima kao preferiranom metodom za provjeru i ovjeru dokumenata. No pečatnjaci su ipak ostali važni simboli vlasti te su dokumente nastavili pečatirati.
Obzirom da se njihova funkcionalna namjena donekle smanjila, ovi komadi nakita uskoro su počeli biti nacifrani. Sve su ih više ukrašavali draguljima i luksuznim ukrasima, a oni vrjedniji postali su nasljedstvo. Neki su ih nosili i na lancima kao privjeske, dajući prstenju višenamjenski karakter.
Mnogi običaji i dizajni koje danas povezujemo s pečatnim prstenjem nastali su tijekom viktorijanskog doba. Naime, tada su ukrasi bili uglavnom od plemenitih metala kao što su zlato i srebro, obogaćeni dragim i poludragim kamenjem raznih tonova.
I dalje su prisutni motivi životinja koje simboliziraju snagu i moć.
Davno se radi veličine i nespretnosti ovaj prsten nosio na kažiprstu ili srednjem prstu, no s vremenom običaji se mijenjaju.
Do 19. stoljeća pečatnjak se uglavnom nosio na malom prstu lijeve ruke u Engleskoj i prstenjaku lijeve ruke u Sjevernoj Americi i Njemačkoj. Na ostatku kontinenta tradicije su se regionalno razlikovale, iako je mali prst posvuda bio popularna opcija, piše Gentlemans Gazette.
Tijekom 20. stoljeća pečatnjak je i dalje prisutan u muškom odijevanju, no dizajn je raznolik, imamo razne varijante koje djeluju impresivno i avangardno. No, i dalje možemo, naročito u tradicionalnim sredinama, vidjeti pečatnjake kao dio nasljedstva.