Donna Penner (55) iz Kanade toliko je traumatizirana od sjećanja koja ju proganjaju već deset godina da su joj dijagnosticirali PTSP. Ona se, naime, probudila iz narkoze tijekom operacije abdomena. Nije mogla govoriti, niti se pomaknuti, a bila je svjesna svega što su joj radili. Probudila se baš u trenutku kada joj je kirurg razrezao trbuh.
Iako je od tada prošlo desetljeće, i najmanji događaji znaju joj potaknuti strašna sjećanja. Na primjer, jedan dan je čekala kćer u autu kada je naišao autobus i stao pokraj njezinog vozila. Shvatila je da je zarobljena u automobilu i uhvatila ju je panika.
- Počela sam vrištati, mahala sam rukama i plakala. To me je toliko potreslo - prisjetila se.
Kaže kako čak i preuska odjeća potiče neugodna sjećanja. Izbjegava sve što je čvrsto oko vrata, jer ima osjećaj da se guši.
Na operaciju prije deset godina otišla je na nagovor liječnika jer je imala jaka krvarenja tijekom menstruacije i bolove. Savjetovao joj je istraživanje uzroka kirurškim zahvatom. To je trebao biti rutinski postupak, ali iz nepoznatih razloga, anestezija je zakazala.
Probudila se, no tijelo joj je bilo paralizirano. Bespomoćno je ležala dok joj je kirurg kopao po utrobi i nije mogla nikako signalizirati da nešto nije u redu. Prolazila je nezamislivu agoniju kojoj se činilo da nema kraja.
- Pomislila sam: To je to, ovako ću umrijeti, ovdje na stolu, a moja obitelj nikada neće znati kakvi su mi bili posljednji sati, jer nitko ne primjećuje što se događa. Mislim da se nikada neću riješiti posljedica te traume, To mi je doživotna kazna - ispričala je.
Bila je zabrinuta prije operacije, ali već je ranije imala opću anesteziju i sve je prošlo kako treba pa je vjerovala da razloga za brigu zapravo nema.
- Kada sam se probudila, čula sam medicinske sestre kako se kreću oko mene. Osjetila sam kao da me netko trlja po trbuhu, ali sam pretpostavila da je operacija gotova i da samo raščišćavaju. Pomislila sam kako sam brinula bez razloga. Tada sam čula liječnika koji je sestri govorio da mu doda skalpel i shvatila da operacija nije gotova nego je tek počela - ispričala je.
Osjetila je, kaže, oštricu u trbuhu i strašnu bol. Pokušala se uspraviti ili nešto reći, ali nije mogla.
- Osjećala sam se tako bespomoćno. Nisam mogla napraviti baš ništa. Nisam se mogla micati, vrištati, otvoriti oči, ništa. Pokušala sam plakati samo da bi mi se suze počele kotrljati niz obraze, ne bi li netko od njih primijetio da se nešto događa. Ali, ni to nisam mogla. Osjećala sam se kao da netko sjedi na meni i drži me dolje - nastavila je sa strahom se prisjećajući tih strahota.
Na kraju je svu svoju pažnju usmjerila u jedno stopalo koje je mogla malo pomicati, i osjetila tračak nade kada joj je sestra stavila ruku na to stopalo. Ali, prije nego ga je uspjela ponovno pomaknuti, sestra je ruku maknula. Bio je to jedini način moguće komunikacije s okolinom, ali nije uspio, iako je pokušala tri puta.
Kako se operacija bližila kraju, neuroblokatori su počeli popuštati pa je mogla pomicati jezik oko cijevi koja joj je bila u grlu. Pomislila je tako pokušati signalizirati da je budna. No osoblje je pogrešno protumačilo signale i počeli su cijev prerano povlačiti, prije nego su njezina pluća ponovno bila sposobna sama disati. Nije mogla udahnuti. Bila je sigurna da će umrijeti.
U tom trenutku sala joj se činila sve udaljenijom, a um kao da joj je izašao iz tijela. Kaže da je osjetila prisustvo Boga, osjetila je da je uz nju. Tek nakon što su joj vratili kisik, umom se vratila u dvoranu, probudila se i počela plakati.
- Ta bol, strah, osjećaj apsolutne bespomoćnosti ostali su u meni do danas. Zbog traume više nisam mogla raditi i dala sam otkaz na poslu. Teško mi je sjediti kod kuće i kroz prozor promatrati susjede kako ujutro izlaze iz svojih kuća, ulaze u automobile i odlaze na posao, ja to ne mogu - rekla je.
Prisjetila se i reakcije medicinskog osoblja kada im je rekla da je sve vrijeme bila budna.
- Samo su stajali u tišini. Nikada neću zaboraviti izraze njihovih lica, kao da su bili u šoku - rekla je i dodala da surađuje sa raznim sveučilištima ne bi li u budućnosti bolje educirali liječnike o anesteziji i rizicima koje nosi.
Stručnjaci kažu kako postoje dokazi da se oko pet posto ljudi može probuditi na operacijskom stolu. Ali, zahvaljujući učincima narkoze koji uzrokuju amneziju, većina njih ne bi se trebala moći sjetiti ničega. Nekada se o anesteziji znalo malo, ali u današnje vrijeme istraživači nastoje bolje razumjeti kako djeluje i okolnosti u kojima ne djeluje kako bi trebala, prenosi Daily Mail.