U samo nekoliko dana na društvenim mrežama dogodilo se nešto što se rijetko viđa. Bez strategije, produkcije i bez kampanje, kratki videozapisi snimani iz radne sobe u Rijeci dosegnuli su milijunske preglede i okupili publiku koja se ne ponaša kao publika nego kao zajednica. Danas je već dosegla milijardu pregleda... U tim videima nema savjeta, "koraka" niti obećanja. Govori se o životu onakvom kakav jest: o bolesti, posvojenju, razvodu, majčinstvu, strahovima, umoru i malim, tihim trenucima koje svi prepoznajemo, ali rijetko izgovaramo naglas.
POGLEDAJTE VIDEO:
Iza tog sadržaja stoji Barbara Udovičić - 51-godišnja Riječanka, profesorica psihologije i magistra ekonomije, dugogodišnja novinarka i urednica. Sa znanjem, iskustvom i referencijama koje bi joj bez problema omogućile nastup s pozicije autoriteta, Barbara bira potpuno suprotan smjer. Na njezinim profilima na društvenim mrežama nema podučavanja, recepata za bolji život niti poruka o "radu na sebi". Ne nudi rješenja niti dijeli savjete, ne gradi osobni brend.
Umjesto toga govori o vlastitim iskustvima - bez ambicije da ih pretvori u univerzalnu istinu. U vremenu u kojem se povjerenje često pokušava osvojiti glasnoćom i sigurnim tvrdnjama, Barbara ga gradi tišim, nesigurnijim i ljudskijim pristupom. Ne postavlja se iznad publike i ne pokušava nikoga "popraviti" nego nudi sadržaj koji otvara nešto novo na domaćoj digitalnoj sceni - prostor koji ne pripada ni influencerima ni coachingu nego osobnom iskustvu.
Kako se odlučila na taj potez, što je sve prošla kako bi postala majka, čime liječi stres i što misli o umjetnoj inteligenciji, otkriva za 24sata.
Kako ste došli na ideju snimati kratke videozapise?
Kao i većina stvari u mojem životu, dogodilo se slučajno. Zdravlje moje buldogice Berte (13), kojoj dugujem strpljenje, humor i gotovo sve važne lekcije o prihvaćanju, toliko se narušilo da više ne može izlaziti. Od Nove godine odlučila sam kako je ni u jednom trenutku neću ostavljati samu kod kuće, a kako su djeca svaki dan do 15 sati u školi, našla sam se u situaciji da sam u tom periodu, tako reći, besposlena.
Tad sam došla na ideju snimanja kratkih videa - na način koji je neispeglan i iskren, kakav danas rijetko viđamo na mrežama, gdje se većinom prikazuje idealan život. Nisam krenula s premisom da će uopće biti ikakvog odjeka; više je to bio neki moj 'self-healing journey'.
Je li vas iznenadilo više od 14 milijuna pregleda u kratkom vremenu i što je, prema vašemu mišljenju, tako brzo privuklo toliku publiku?
Vrlo sam iznenađena i dirnuta nevjerojatnim feedbackom ljudi iz cijelog svijeta koji mi svakodnevno šalju stotine poruka. 'Pijem s vama kavu ujutro' je frazica koja me posebno veseli. Lijepo mi je i što su mi klinci uključeni u cijelu priču - sin montira, kći vodi društvene mreže; mala kućna manufaktura u kojoj se svi zapravo zabavljamo i povezujemo. Sve što trenutačno dijelim proizlazi isključivo iz mojeg osobnog iskustva. Ne iz potrebe da nekog učim, savjetujem ili vodim nego iz želje da govorim iskreno o stvarima koje su se meni dogodile, onako kako sam ih doživjela. Ne nudim rješenja jer ih često ni sama nemam. I ne mislim da ih uvijek trebamo imati. Čini mi se da smo umorni od stalnih savjeta i ideje da se moramo neprestano popravljati.
Ono što ja mogu ponuditi jest prostor u kojem nitko nema obavezu biti bolja verzija sebe nego samo biti čovjek. Ako se netko u tim pričama prepozna, osjeti olakšanje ili barem trenutnu utjehu - meni je to sasvim dovoljno. Sve ostalo, uključujući brojeve i preglede, doživljavam kao nešto što se dogodilo usput.
Što vas je potaknulo da upišete psihologiju?
Prvo sam upisala pravo, no jedan kolega sugerirao je da odem na prijamni i iz psihologije. Prošla sam i u konačnici ipak prebacila studij. Poslije sam magistrirala na ekonomiji, u marketing menadžmentu, spajajući psihologiju i marketing. Tijekom studija slučajno sam počela rad na RiTV-u i to je promijenilo moj profesionalni put. Kad sam apsolvirala psihologiju, ostao mi je jedan ispit i diplomski rad, ali za prijavu je bio potreban određeni broj eksperimentalnih sati istraživanja. Tada, 1998. godine, otvorio se RiTV i tražio voditelja. Baš taj dan otišla sam tamo, ne da bih se zaposlila nego da mi ispune formular za istraživanje. Direktor je rekao: 'Ispunit ćemo ako nam pročitaš ovaj tekst'. Nakon toga je dodao: 'Dođi sutra na posao - ali bez naočala'. Na to nisam pristala. Ne podnosim leće, a i nakon diplomiranja planirala sam raditi u struci. Kad sam došla kući, mama je rekla: 'Zvali su te s televizije i rekli da dođeš sutra - s naočalama'. I ostalo je povijest.
Iako se nikad niste profesionalno bavili psihologijom, imate to znanje. Kad prijateljice traže savjet, odgovarate li kao psihologinja ili prijateljica?
Psiholozi i psihijatri ne bi smjeli raditi s ljudima koji su im bliski. Moji prijatelji su prije svega moji prijatelji. Kad traže savjet, ne mogu izaći iz uloge nekoga tko ih voli, gledati ih s distance i biti neutralna, što bih kao terapeut trebala. To u prijateljstvima ne radim. Ne preispitujem ih - ako išta, a priori sam njihov navijač.
Kako se nosite sa stresom? Tko je vaš "iscjelitelj"?
Evo, gledate ga - Berta. Ona je moje sve i moj najveći 'stress relief'. I uopće se ne šalim. Kad sam imala rak, potpisivala sam da ću na vlastitu odgovornost izlaziti iz bolnice kako bih je mogla prošetati. Tad još nisam imala djecu i to mi je u tom trenutku bilo najvažnije. Kad sam imala prvu od mnogih operacija, jedina misao bila mi je: što će moji psi, koji su tad još bili štenci, pomisliti ako umrem? Hoće li misliti da sam ih ostavila? Najvažnije mi je bilo ostati živa zbog njih.
Majka ste dvoje posvojene djece, no put do majčinstva nije bio lagan.
Postupak posvajanja prije 13 godina bio je izuzetno mukotrpan i nadam se da se sustav u međuvremenu promijenio. Prolazili smo dugotrajna, iscrpna ispitivanja i pisali opširno pismo koje smo morali poslati u 105 centara za socijalnu skrb, koji tad nisu bili umreženi. Rekli su nam da ćemo čekati od tri do pet godina. No već nakon šest mjeseci doznali smo da smo dobili sina. Bili smo nespremni, ali presretni. Sjećam se jake kiše i situacije s kišobranom zbog kojeg sam se, nakon što ćemo s djetetom taman krenuti autom kući, vratila u centar. Tad, sasvim slučajno, od dvije djelatnice u prolazu saznajem vijest od koje sam se naježila: 'Gledamo vas, kako je lijepo kad se dijete posvoji, pa mislimo trebamo li vam reći... Znate li da on ima sestru?'. Ostala sam u šoku. Sreća se u sekundi pretvorila u nevjericu. Zašto nam to nitko nije rekao? Što da se nisam vratila po kišobran? Gdje je sad ta djevojčica? Doznajemo da ona još nije spremna za posvajanje zbog neriješenih papira. Uslijedile su duge dvije godine borbe... Zato smo za njezin 18. rođendan odlučile simbolično na rukama istetovirati mali kišobran kao podsjetnik na sve prepreke koje smo prošli da nam i ona dođe.
Koje vam je razdoblje života bilo najteže?
Ne bih klasificirala to po težini. Svaka bol je najjača kad se događa i drma vas psihički i fizički. Rak je bio užasno bolan, razvod težak, posvajanje stresno, ali i najljepše iskustvo. U konačnici, najveća vrijednost svega jest što je bivši suprug divan otac, svakodnevno prisutan u životu naše djece, koja su naše najveće blago i koju zajedno odgajamo.
Je li društvo danas opsjednuto savjetima o mentalnom i fizičkom zdravlju, kojima smo bombardirani sa svih strana?
Voljela bih da jest, jer zdravlje je važno. Ne treba biti opsjednut, ali bilo bi dobro da vodimo računa o zdravlju. Problem je što mnogi nekritički prihvaćaju neprovjerene informacije i primjenjuju ih bez preispitivanja. To može biti vrlo opasno. Postoje stručni ljudi koje valja slušati.
Što mislite o djeci koja traže savjete od umjetne inteligencije?
Ljudski kontakt je ključan, što se osobito pokazalo tijekom pandemije. Mislim da se ni odrasli, a kamoli djeca, ne bi trebali obraćati AI-ju za psihološku ili zdravstvenu pomoć. Mislim, imam i ja AI 'agenta veterinara', koji mi pomaže s informacijama o Berti, ali isključivo informativno. Ni u ludilu ne bih išta od toga primijenila bez savjeta pravog veterinara. No ako ne razgovaramo s djecom i ne pratimo ih, oni rješenja traže drugdje. U vremenu sve veće otuđenosti strojevi postaju 'najbolji prijatelji'. AI je alat koji ne možemo ignorirati, ali pitanje je postoji li netko tko razmišlja kako ga etički kanalizirati, osobito kad je riječ o djeci.
Kako održavate zavidnu psihofizičku formu?
Ja sam ovisna o jogi. Osjećam se loše ako ne odvježbam bar 15 minuta na dan.