U vrijeme kada se djeca više druže s ekranima nego međusobno, kada su razne tražilice postale izvori znanja, pitamo se imaju li kazališne predstave i kultura dramskog izričaja istu ulogu kao prije dvadesetak godina ili su dobile možda još važniji značaj upravo zbog toga što djeci nedostaje izravno iskustvo u doživljaju svijeta.
Koraljka Bakota diplomirala je arheologiju i magistrirala povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je u Poliklinici SUVAG u Zagrebu, surađivala je na brojnim znanstvenim projektima te objavila više znanstvenih i stručnih radova, vježbenica i knjiga. Cijeli svoj radni vijek posvetila je odgoju i obrazovanju.
Kazališna predstava omogućuje djeci da osmišljenim umjetničkim djelovanjem izravno uče nove i osvještavaju proživljene socijalne i emocionalne doživljaje. Mogu naučiti kako riješiti konflikt i pritom razvijati empatiju i spontanost u izražavanju svojih misli i osjećaja. To se događa kada se dijete poistovjeti s likovima i pričom te uči posredno o sebi i svojim osjećajima kroz razne dramske zaplete. Svaka kazališna predstava otvara vrata novim spoznajama kojima se djeca razvijaju emocionalno, socijalno, kognitivno, ali i društveno jer usvajaju i neke norme ponašanja u društveno uvjetovanim situacijama.
Kazališna predstava pruža djeci iskustvo u promatranju i usvajanju raznih načina izražavanja (u okviru umjetničkog izričaja). Djeca prate dijaloge glumaca, pokrete, gestikulaciju, uočavaju humoristične ili tragične trenutke, šire svoj vokabular, vježbaju slušanje i pažnju. Iako je djeci odlazak u kazalište prije svega veselje i zabava, tu se upoznaju s književnim djelima, kulturnom baštinom, jezikom i raznim temama koje mogu biti ekološke, povijesne, znanstveno-fantastične, društveno aktualne ili neke „tabu“ teme.
Svaka kazališna predstava je tema za razgovor s prijateljima, roditeljima, širom obitelji, ali i sadržaj koji se može obraditi na nastavi. To su razgovori koji potiču kritičko razmišljanje, a kada se radi o posebno osjetljivim i za neko dijete osobnim iskustvima, razvija se unutarnji dijalog. Dijete se u kazalištu može rastužiti, rasplakati ili prestrašiti, ali to su kontrolirani uvjeti koji ga stvarno ne mogu ugroziti, ali ga mogu upoznati s osjećajima s kojima će se susresti u životu i tada će mu to iskustvo pomoći ili ublažiti teški trenutak.
Zašto je za djecu važno odlaziti u kazalište, najbolje nam može reći glumica Amanda Prenkaj koja se susreće s djecom više od desetak godina u svojem matičnom kazalištu Žar ptici:
- Smatram da je danas važnije no ikada voditi djecu u kazalište. Tehnologija je, gledajući globalno, uzela potpuno maha i djecu prikovala za ekrane, najviše za mobitele i tablete. Crtići su dobri, ali mislim da ne mogu nadomjestiti ono što kazalište nudi, a to je potpunije doživljajno iskustvo. I ono što je isto tako bitno da danas roditelji, zbog užurbanog tempa života, sve manje provode kvalitetnog vremena s djecom, a zajednički odlazak u kazalište upravo to nudi - da se povežu s djetetom i da dijele smijeh i radost. Moje kolegice iz Pocco Locco teatra organiziraju sjajan festival 'Bolje da o tome ne govorimo' koji se bavi tabu temama. Može li se neka video igrica baviti nekim bitnim temama, dječjim problemima i dječjim tabu temama? Teško da može! U svakom slučaju, dobru dječju predstavu svakako mogu gledati i mali i veliki, jer i kao odrasli trebamo njegovati ono malo dijete u sebi. Odlasci u kazalište dio su svakog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja.
Amanda Prenkaj poziva vas na novu predstavu 'Stanari u slonu' kojom se otvara nova kazališna sezona u Žar ptici, k tome je i lektirni naslov. Od jedne stranice u slikovnici Dubravka Horvatića, nastalo je 50 minuta scenske igre koju je izrežirao Hrvoje Korbar, a napisala dramaturginja Ivana Vuković. Tema je svevremenska, iskorištavanje dobrih ljudi, u ovom slučaju iskorištavanje slona koji se na kraju uspije izboriti za sebe i pobjeći od sebičnih ljudi. Predstava se bavi i ekologijom, moto je više zelenila, a manje betonizacije! Pa tako glavni lik u predstavi kaže: "Dvorište ne smije biti pusto. Tu stalno očekujem društvo. A livada mora ostati livada, zemljana i mekana".
Kazalište za djecu ima prije svega svoju pedagošku i didaktičku ulogu. Mnogi naslovi jesu povezani s lektirama i na taj način pružaju djeci dublji uvid u radnju i karakterne osobine likova kao i pogled na djelo s jednog potpuno drugačijeg kuta.
Učiteljica OŠ Ksaver Šandor Gjalski iz Zagreba, Helga Mihaljević Jurić, koja vrlo uspješno vodi i dramsku grupu u svojem 3.a razredu, ističe značaj redovitog vođenje učenika u kazalište:
- U vremenu kada djecu sve češće privlače brze slike i sadržaji dostupni na ekranima, odlazak u kazalište predstavlja istinski doživljaj koji oplemenjuje, potiče maštu i širi horizonte. Upravo to iskustvo želim prenositi svojim učenicima od samih početaka svoga rada u školi. Moja osobna fascinacija kazalištem postala je nit vodilja kroz nastavni proces, a čini se da su učenici osjetili upravo tu iskrenu impresiju koja ih je pridobila za ovaj poseban svijet. Veliku zaslugu za stvaranje navike odlaska u kazalište, naravno, imaju roditelji. Mnogi moji učenici već su od najranije dobi upoznati s kazališnim predstavama, a ja sam u školi nastavila njegovati i razvijati tu dragocjenu naviku. Tako je svaka moja generacija tijekom četiri godine osnovnoškolskog obrazovanja pogledala gotovo sve predstave koje su se u tom razdoblju prikazivale u zagrebačkim dječjim kazalištima, Hrvatskom narodnom kazalištu, Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinski i Hrvatskom glazbenom zavodu. Učenici su imali priliku upoznati se s različitim književnim adaptacijama, baletom, operom i koncertnim izvedbama. Posebno su dragocjene bile predstave vezane uz lektirne sadržaje. Uvijek bismo najprije pročitali djelo, zatim pogledali predstavu, potom i filmsku verziju – te uspoređivali doživljaje. Učenici su nerijetko iznenađivali svojom sposobnošću da prepoznaju vrijednu i kvalitetnu adaptaciju, što je bio jasan pokazatelj da kazalište snažno utječe na razvoj kritičkog mišljenja i estetskog ukusa. U okviru nastave rodile su se i dramske radionice. Djeca su imala priliku i sama postati glumci, stvarati likove, kreirati predstave i doživjeti radost zajedničkog umjetničkog stvaranja. Na tom putu neizostavna je i moja suradnica Ljerka Bogović Šaš, vrsna lutkarica, s kojom dijelim entuzijazam i ljubav prema kazalištu. Odlazak u kazalište za mene nikada nije bio samo „izlet“. To je iskustvo koje učenike uči pažnji, strpljenju, empatiji i kulturi izražavanja. Njihove spontane reakcije u kazalištu, kao i analize na satovima hrvatskog jezika i glazbene kulture, pokazale su koliko su duboko doživjeli ono što su gledali i slušali. Uvjerenja sam da se navika odlaska u kazalište mora njegovati upravo u mlađoj školskoj dobi. Ona ne ostaje samo uspomena, već postaje poticaj za cijeli život – za kulturu gledanja, slušanja i sudjelovanja. A kada učenik jednom prepozna ljepotu kazališta, to ga iskustvo obogaćuje zauvijek.
U vrijeme kada nas brine agresija i nasilje u društvu, pogotovo među djecom i mladima, znamo da poziv u kazalište neće riješiti sve probleme s kojima se današnja djeca susreću, ali gledanje kazališne predstave pružit će djeci mogućnost da se susretnu sa svojim emocijama gledajući glumce kako svoje likove vode kroz turbulentne i katarzične doživljaje na sceni.
Roditelji se mogu zapitati što to moje dijete može pronaći u kazalištu a što ne može pročitati u knjizi ili vidjeti na filmu - naravno sličnosti su velike… ali i razlike. Živa scena, gdje živi glumci izvode predstavu koja je neponovljiva, glavno je obilježje kazališne scene za razliku od filma koji se priprema, snima, montira i gdje se scene pa i sam film mogu pogledati više puta. Upravo taj doticaj s živom scenom djeci pruža nezamjenjiv doživljaj. Djeca najviše vremena ne provode gledajući filmove ili čitajući knjige već su ispred ekrana – može se reći da su doslovno ispred malih ekrana jer često prate sadržaje preko mobitela ili tableta. Sadržaji koje djeca gledaju često ne prolaze neku selekciju umjetnika i drugih stručnjaka, različite teme se brzo izmjenjuju uz agresivne zvučne i vizualne efekte, te možemo naglasiti da su brzina, intenzitet kao takvi neprimjereni za djecu. U kazalištu radnja je sporija, jasno su povezani uzroci i posljedice, a sadržaj pomno i stručno odabran.
Nadamo se da smo barem neke roditelje potakli da pogledaju što to ove kazališne sezone nude kazališta za djecu. Kako bi u kazalište privukli najmlađu publike, evo nekoliko praktičnih savjeta za roditelje male djece koji se tek susreću s kazališnom predstavom.
Savjeti za roditelje
- Kada birate predstavu, pogledajte za koju je dječju dob predstava namijenjena.
- Popričajte prije s djetetom, upoznajte ga sa situacijom u kojoj će se naći, na primjer, da će se dvorana zamračiti, da će se dizati i spuštati zastor, da će biti puno djece ili da će neki glumci imati maske na licu i slično.
- Ispričajte djetetu sadržaj priče – djeca vole slušati i gledati isti sadržaj više puta.
- Pripremite djecu na ambijent koji ih očekuje u kazalištu i naglasite im kako se trebaju ponašati (biti što tiši, ne govoriti glasno, pažljivo slušati...).
- Nakon predstave popričajte o predstavi, potaknite dijete da vam ispriča što mu je bilo najljepše, najzanimljivije u predstavi. Ako je doživjelo strah ili tugu, razgovarajte o tome.
- Ako možete, povežite nastavni sadržaj sa sadržajem koji ćete gledati u kazalištu.
- Razgovarajte o predstavi i glumcima, neka vam napišu ili nacrtaju kako su doživjeli predstavu ili neka vam označe na „semaforu“ kako im se svidjela. Semafor može biti jednostavan s tzv. „smajlićima“, ali može biti i složeniji - u boji - gdje će dijete označiti boju koja najbolje opisuje njegov doživljaj predstave, ili staviti lentu s brojevima ovisno o starosti djeteta na kojoj će označiti kako se osjećalo na predstavi ili kako bi ocijenio predstavu... Za to je potrebno pripremiti djecu, ali kad se usvoje takve ili slične tehnike vrlo brzo i lako se može dobiti povratna informacija o tome kako se dijete osjećalo u kazalištu ili nekoj drugoj situaciji te neposredno poticati i razvijati osobni stav i argumentirano kritičko mišljenje te vještinu govornog izražavanja.
- Svaka predstava nosi neku pouku i poruku koju djeca mogu uz vašu pomoć prenijeti na neko svoje iskustvo.
Roditelji, vodite djecu u kazalište, provedite zajedničke trenutke uživajući u brojnim predstavama koje vam nosi ova jesen!