Kurvini sinovi, bio sam u Vijetnamu. Vlastitim rukama ubio sam trideset prokletih Vijetkongovaca. Jebenih odvratnih komunjara, urlao je razjareni časnik na nekoliko njih dok su ležali licem nadolje. Mlatio ih je vojničkim čizmama u leđa, udarcima im nabijao glavu u šljunak. A onda su s drugog kata došla petorica, četiri srednjoškolca i 15-godišnji Dong Ho, jedan uz drugog, s rukama u zraku kako bi se predali.
Časnik se na njih počeo derati, podigao je jurišnu pušku, naciljao i pucao. Meci su se zabijali u tinejdžere. “Kao u jebenom filmu, zar ne?”, s pjenom na ustima urlao je časnik. To što je Han Kang napisala svojim romanom “Ljudska djela” nije tek hommage građanskoj revoluciji kojom su mladi Južnokorejci htjeli stati na kraj otvorenoj i brutalnoj vojnoj diktaturi u jurišu. Njezin roman je i povijesni dokument, da se ne zaboravi taj prokleti svibanj 1980. u njezinu rodnom Gwangjuu, ali još i više zamka ljudskoj brutalnosti da se ne uspije sakriti ni 40 godina poslije.
Oruđe Han Kang da to postigne su bol i sudbine preživjelih te svih onih koji su oplakivali mučka ubojstva svojih članova obitelji. Riječ je bila o gradu koji je diktaturi u rađanju poslužio kao mjesto lomljenja kičme naroda koji je htio slobodu, koji je upravo shvaćao demokraciju i sindikalno udruživanje u Južnoj Koreji kao novorođenoj ekonomskoj sili. Prvi su stradali studenti Sveučilišta Chonnam: prebijani, silovani, mučeni, izbušeni mecima...
U deset dana sukoba između samoorganiziranih građana i vojske plus policije pobijeno je oko 2000 civila, uglavnom mladih, najhrabrijih i najobrazovanijih. Jedan od njih bio je 15-godišnji Dong Ho. Roman raste oko biografije tog dečka, sve do 30 godina nakon njegove smrti, kad njegova majka proživljava detalje svoje životne more. Nakon bestijalne okupacije imperijalnog Japana u Drugom svjetskom ratu i Korejskog rata, masakr kojim su generali ubili Ustanak u Gwangjuu središnja je trauma Južne Koreje.
To je, zapravo, mjesto prepoznavanja demokratske Južne Koreje s desnim centrom nasuprot ekstremnoj desnici. Han Kang navodi povijesne činjenice, gradi roman na dokumentarnim materijalima, poput dnevnika jednog od pobunjenika ili autobiografija s tim užasnim pokoljem, ali ne kako bi napisala reportažu ili kroniku, nego roman koji će čitatelja zaboljeti. Njezin roman poseže za dušama iz tijela pobijenih pobunjenika, jer za nju povijest nije statistika žrtava na putu prema diktaturi ili demokraciji.
Piše o strahotama pobijenih i mučenih, ali i preživjelih, ona roman slika bolom prijatelja, prijateljica, majki tih srednjoškolaca koji su tog svibnja nosili tad tako moderne kratke frizure i koji su krenuli na vojnu silu u rukama psihopata i okorjelih ubojica. “Ljudska djela” na kraju ne pitaju je li vrijedilo i koliko je imalo smisla žrtvovati se za temelj moderne republike, nego stvari postavlja još bazičnije - je li nasilje doista prirođeno ljudskoj rasi tako da su mirotvorci među nama oni koji predstavljaju zastranjenje, a ne oni najsvirepiji?
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM: