Bijeg od hladne europske zime ove smo godine potražili u dalekoj Aziji. Iako je Vijetnam bio prva opcija, kao i uvijek primamljiv Tajland, izbor je pao na Filipine, drugi najveći otočni arhipelag na svijetu. Boracay (čuven po Bijeloj plaži, jednoj od najljepših s bijelim pijeskom na svijetu) i Coron (jedna od najboljih lokacija za ronjenje i "snorklanje") odavno su "pokleknuli" pod naletom masovnog turizma, pa se kao logična opcija nametnuo Palawan.
Ovaj otok više je puta proglašen najljepšim na svijetu te na svojih 420 kilometara dužine nudi znatno više mogućnosti.
Kako su letovi iz Manile znatno skuplji, na Palawan letimo preko Cebua, drugog najvećega grada na Filipinima. U Cebu slijećemo poslije ponoći te naručujemo Grab (lokalni Uber), koji za samo 5-6 eura vozi do centra grada. Lokalni taksi izbjegavamo zbog raznih priča o mafiji i otmicama turista. Mrki Filipinac s tetovažama otvara vrata prtljažnika bez riječi, ubacuje stvari i rukom nam pokazuje da uđemo u auto. Čim smo ušli, upitam ga govori li engleski. Odgovara šturo: "Yes". Kako su Filipini bili prvo španjolska kolonija, a poslije američka, većina Filipinaca govori engleski. Barem na papiru. U prvih nekoliko minuta vožnje postavljam mu još nekoliko "standardnih" turističkih pitanja koja traže konkretan opisni odgovor. Vozačev odgovor bio je isti: "Yes".