Najčešća priča o povijesti katoličkog uživanja u ribi petkom seže u srednji vijek. Neki vrlo moćan svećenik navodno je sklopio pakt s ribarima što je na kraju mijenjalo svjetsku ekonomiju i zbog čega milijuni katolika danas jedu ribu petkom kao dio vjerskog nasljeđa, kaže antropolog i profesor arheologije na Sveučilištu California Brian Fagan, autor knjige “Fish on Friday: Feasting, Fasting, and the Discovery of the New World”.
Ova priča toliko je puta ispričana da su ljudi počeli vjerovati da je istinita.
- Mnogi su pokušali pronaći dokaz da je ova priča istinita u vatikanskim spisima, ali nisu pronašli ništa. Prava istina o tome zašto se jede riba na petak puno je zanimljivija - kaže Fagan.
Prema katoličkom učenju, Isus je umro na petak kako bi iskupio naše grijehe, stoga je post petkom način obilježavanja i zahvale za tu žrtvu.
Riba je još prije kršćanstva korištena na svete praznike, a kako se na srednjovjekovnom kalendaru povećavao broj dana kad se ne jede meso, potreba za ribom je rasla.
- U početku kršćani su najviše jeli haringu, obilnu i veliku riba, ali prilično suhu i bezukusnu ako je samo dimljena i soljena, što je u srednjem vijeku bio jedini način očuvanja namirnica. Bez dimljenja i soljenja nije bilo šanse da riba stigne do velikih, pobožnih masa, a da se ne pokvari. Zato su s vremenom prešli s haringe na bakalar koji je bio boljeg okusa - pojasnio je Fagan i nastavio kako su u tome prednjačili Vikinzi.
- Vikinzi su odavno koristili dimljeni bakalar. Dimili su ga i solili te rezali na trakice i koristili kao grickalicu, nešto slično kako se danas jedu sušene, goveđe trakice. A ako pogledate put kojim su se Vikinzi kretali krajem prvog milenija - Grenland, Island i Newfoundland, on se podudara s prirodnim kretanjem atlantskog bakalara - rekao je Fagan te nastavio kako je zbog toga moguće da su mnogi ljudi prije Kolumba slijedili trag ribe i stigli do Sjeverne Amerike.
- Neki povijesni tragovi čak pokazuju kako je moguće da je engleski ribar iz Bristola već oko 1480. godine prešao Atlantik, no o tome nikome nije ništa rekao kako bi se riješio konkurencije. Prema nekim izvorima, i Kolumbo i John Cabot su čuli za ove pothvate prije nego što su se sami upustili u pustolovinu na zapad - ispričao je Fagan.
I iako je priča sa svećenikom i jedenjem ribe petkom samo mit, kasnije je samoprozvani vođa Anglikanske crkve Henrik VIII. odlučio postaviti zakon o jedenju ribe iz praktičnih razloga.
- Henrik VIII. na tron je došao 1509. godine i tad je na jelovniku većinom bila riba. U to vrijeme zaljubio se u Annu Boleyn, no papa ih je odbio vjenčati jer je Henrik već bio u braku. Odlučio je raskinuti sve veze s Crkvom, sebe je postavio na čelo engleske Crkve, razveo se od supruge i oženio voljenom Annom. Odjednom je riblje meso postalo papino jelo i politička stvar, a ribari su patili. Sve dok na tron nije došao njegov sin Eduard VI. i zakonom uredio post ribom za dobrobit zajedništva - objasnio je.