U mojoj oronuloj zgradi zidovi su od papira. Čujem sve. Nema nikakve audio privatnosti.

Kad susjed supruzi zabeštima Boga, kao da je opsovao u mom dnevnom boravku. Kad je bivša susjeda ispod nas gađala svog partnera tanjurima, u stanu mi je zvonilo kao na grčkoj fešti. Kad bi susjedu s kata posjetio njen posebni prijatelj, morali smo pojačavati televiziju da ne slušamo koliko se druže.

Jednom, kad smo se tek doselili, pozvali smo ljude na ručak. Sjećam se, jeli smo torteline. Dok smo uljudno mljackali i zveckali viljuškama, u stanu do našeg su se počeli toliko divlje seksati da je cijeli kat odzvanjao. On je tulio kao ranjeni vepar. Udarali su od zid. Negdje u zgradi čulo se uspaničeno lajanje. Nije bilo brzo gotovo. Dan danas ne mogu normalno jesti torteline.

Ne znam što se u međuvremenu dogodilo s tadašnjom susjedom i njenim veprom, ali takvog stenjanja i tuljenja nije bilo godinama. 

Sve do sad.

Prije nekoliko dana, oko devet ili deset navečer, moj pas je uzrujano otrčao do vrata i počeo lajati kao luđak. Nisam imao pojma što mu je. Kroz špijunku nisam vidio nikoga. Kat je bio prazan. Ali svejedno, taj glupan je kao navijen urlao na vrata. 

Napokon, skupio sam ovo malo hrabrosti, pritisnuo kvaku i otkrio uzrok manijakalnog laveža. 

Opet imam susjeda stenjača. 

Samo što se ovaj, umjesto na prijateljici ili prijatelju, iživljava na stepenicama. Taj tip svaku večer, ne znam zašto, pumpa sklekove na stubištu između katova. Nije u formi. Stenje, dahće, puše i brunda u bradu. Portun mi zvuči kao kulisa pornića.

Od svih teretana, parkova, sprava i vježbališta po Zagrebu, on je odlučio zlostavljati moje stepenice. Prvo zalaje pas, da mu najavi početak treninga, a onda kreće stenjaža. Svaku večer. Glasno. Znojno. Dugotrajno.

Bilo mi je ugodnije kad je onaj vepar tulio za ručkom.

Više crtica ovog autora pročitajte OVDJE