Olimpijski nacionalni park (Olympic National Park) ekološki je raznoliko područje koje zauzima veći dio olimpijskog poluotoka u sjeverozapadnom Washingtonu, SAD.
POGLEDAJTE VIDEO: Divne Rastoke
Prvo proglašen nacionalnim spomenikom 1909. godine pa preimenovan u nacionalni park 1938. godine, čine ga Olimpijske planine i njihove veličanstvene šume te stanari - brojne divlje životinje.
Uvršten je na UNESCO-v popis svjetske baštine 1981. Godine 1988. gotovo cijeli park proglašen je područjem divljine.
Prostire se na 3735 četvornih kilometara, od čega je veći dio okružen Olimpijskom nacionalnom šumom.
Iako su europski istraživači posjetili poluotok krajem 18. stoljeća, tek je 1885. napravljen prvi pohod u planinsku unutrašnjost. Sjedište parka je u Port Angelesu na sjevernoj obali poluotoka.
Park se sastoji od dvije cjeline: glavnog područja u planinama i uskog pojasa pacifičke obale dužine više od 95 km duž zapadne obale poluotoka.
Aktivni glečeri nalaze se na najvišem vrhu, planini Olimp koja broji 2.428 metara te na susjednim vrhovima.
U parku ima oko 250 ledenjaka, iako je većina malih i lokaliziranih. Dio obale oceana sadrži slikovite plaže i otočiće te tri indijanska rezervata plemena Makah, Quileute i Hoh.
Zapadne padine planina imaju obilne oborine te umjerenu kišnu šumu. Na tom području drvo Sitka smreka i zapadna kukuta dostižu golemu veličinu.
Šumsko tlo je gusto prekriveno mahovinama, lišajevima i paprati, dok na drveću rastu razni epifiti (biljka koja raste na drugim biljkama te im pritom ne škodi).
Istočne padine planinskog masiva, s manje padalina, nisu tako guste šumovite kao na zapadu te imaju niz jezera i livada. Tamo rastu jele, a ljeti raznobojno divlje cvijeće.
Divlji svijet u Olimpijskom nacionalnom parku uključuje brojne vrste ptica, kao i jelene, crne medvjede, pume, rijetke Rooseveltove losove te endemske vrste poput olimpijskog svizaca, olimpijskog žutog bora i olimpijskog bujica daždevnjaka.
Losos i pastrva mrijeste se u rijekama. Planinske koze, uvedene u malom broju 1920-ih, nekoliko desetljeća kasnije brojale su više od 1000. No, postale su destruktivne za vegetaciju područja, a 1980-ih kreće kontrola njihove populacije. Do početka stoljeća broj je smanjen na tek nekoliko stotina.
Na moru se mogu vidjeti kitovi - kreću na sjever u rano proljeće te na jug u jesen.
Park ima više od 1000 km uređenih pješačkih staza, a u ponudi su i slikovite vožnje. Tri centra za posjetitelje - glavni u sjedištu parka i drugi u prašumi Hoh i na Hurricane Ridgeu u sjevernom dijelu parka - sadrže eksponate o prirodnoj povijesti poluotoka.