Moje tijelo preživjelo ga je još davne 2008. godine na stolu hitnog neurološkog prijama na Sv. Duhu, a ja? Gdje sam nestala ja - Ivančica otprije? Ostala je u automobilu tog prohladnog zimskog jutra, na jednom zagrebačkom parkiralištu, zaklopljenih očiju, oduzetog tijela - zaključana.
Na trenutke do mene su ipak dopirali glasovi ljudi oko mene. Nevidljivi trag života u meni, mogao je biti vidljiv tek u mojim očima, započinje potresnu priču Ivančica Matuša (50), hrabra žena koja je unatoč nepokretnosti i nemogućnosti govora nakon udara napisala knjigu “Zaključana”, na koju je iznimno ponosna, natipkavši je na tipkovnici na ekranu, slovo po slovo.
U prvim danima, mjesecima, priznaje, nikako se nije nosila s time što ju je snašlo. “Nosilo” ju je “to”, kao stihija, iako čak nije bila ni svjesna što je “to” što joj se dogodilo.
Snaga za drugačije borbe
- Bio je to šok za sve - moju obitelj, prijatelje, kolege s posla... Svatko od njih prihvatio je moje stanje na svoj način, neki ljudi iz obitelji nikad me nisu posjetili. No zato su kraj mene svih ovih devet godina ostali oni kojima je doista stalo, oni koji su stvarno važni, koji su mi dali i daju mi vjetar u leđa kad se umorim od veslanja, koji griju moje srce i navlače osmijehe na lica.
Veliku podršku imam od tvrtke MSAN grupa, u kojoj sam radila, omogućili su mi život dostojan čovjeka, da ne trošim snagu na svakodnevne životne borbe, nego da mi snaga ostaje za moje, nešto drugačije borbe, a njih vodim svakodnevno za nešto, jer uvijek se nađu ljudi, uostalom postoji i sustav, koji te svako malo podsjeti koliko si ustvari nemoćan i jadan.
To su trenuci koji me bace na pod, ali samo trenuci, jer začas ‘pokupim’ to svoje jadno tijelo s poda te ustajem još jača i odlučnija. Moj moždani udar oduzeo mi je sve u motoričkom smislu, ali mi je donio puno više, novu, drugačiju mene, utjecao i na drage ljude oko mene, na njihova razmišljanja, pogled na svijet, nekako nas povezao drukčijim nitima. Donio je puno dobrih stvari u moj život!
Zato jer ja nastojim najviše što mogu živjeti kao Ivančica, a ne kao žrtva moždanog udara. Ne patim za starim tijelom, nego se u ovom osjećam dobro.
Tko zna? Sve je moguće! - piše uvijek nasmiješena Ivančica.
U život joj stalno ulaze neki divni, nepoznati ljudi koji je ostavljaju bez daha i pune oči suzama radosnicama.
- Načitali smo se svi tužnih sudbina ljudi s moždanim udarima, sigurno da je strašna sudbina ostati u sekundi potpuno nemoćan, bez života koji si živio. No ako se gleda s pozitivne strane, moja najveća sreća u nesreći u tome je što mi je glava ostala netaknuta, iako mi najviše nedostaje moj govor.
Ovo je bila sreća u nesreći
Bogatstvo koje se krije u mojoj glavi ne bih mijenjala ni za stotinu pari zdravih ruku i nogu - osvjetljava nam svoj život Ivančica. Njezina knjiga “Zaključana” nastala je sasvim slučajno. U njoj je prenijela svoja iskustva, čim je mogla držati kompjutorski miš.
- Kad mi je jednom u posjetu bio kolega kojem sam pokazala što radim, više me nije ostavljao na miru. To moje pisanje svodilo se na ciljanje slova po slova strelicom miša na on-screen tipkovnici, no i tako sam naciljala više od stotinjak stranica teksta - piše Ivančica, koja želi zahvaliti svima koji su bili uključeni u nastajanje “Zaključane”.