Nezamislivi zločin koji se dogodio prije nekoliko dana u zagrebačkom naselju Kajzerica zasigurno je jedan od najstrašnijih koji se dogodio u suvremenoj Hrvatskoj. Igor Nađ ubio je iz vatrenog oružja koje je ilegalno posjedovao šest osoba, među njima i desetogodišnjeg dječaka.
Nekoliko zločina koji su se dogodili nešto ranije, uključujući i dvostruko ubojstvo u Đakovu, kada je šezdesetogodišnji muškarac ubio djelatnicu Centra za socijalnu skrb, te ranio još jednu mušku osobu koja je desetak dana kasnije preminula od posljedica ranjavanja, stvaraju dojam endemskog nasilja koje se nezaustavljivo širi Hrvatskom. Sudeći po tome može se govoriti čak i nekoj vrsti nove, nedovoljno poznate društvene patologije.
Tako, sudac hrvatskog Ustavnog suda Goran Selanec, u komentaru na svom Facebook profilu, ovaj zločin ne smatra slučajnim. On ga smješta u kontekst ravnopravnosti spolova, odnosno obespravljenosti žena u hrvatskom društvu. “Nije slučajno da je ubojica muškarac. Nije slučajno da su od 5 ubijenih odraslih žrtava njih 3 žene”, napisao je. “Nije slučajno”, piše dalje Selanec, “da je tu svoju ‘pravdu’ odlučio iskaliti i na djetetu koje nije njegovo.” S ovom posljednjom konstatacijom teško se složiti, jer ona iskače iz bilo kakve društvene patologije, pa i ove u koju je Selanec smjestio ovaj zločin.
Što se događa u glavi ubojice, u toku svijesti osobe koja okrene cijev puške prema djetetu, pa potom povuče okidač, nikada nećemo saznati. “Nemojte, molim vas. Strašno je to. Pišite što god hoćete, ionako se prava istina nikada neće saznati, a ja nemam snage ni za što”, izjavila je navodno pred novinarima ubojičina majka. Nesretna žena je apsolutno u pravu. Svjetska književnost, još od Shakespearea pa naovamo bezuspješno nastoji uči u mračnu ljudsku svijest, doprijeti do konradovskog “srca tame” i opisati ga, jer ovaj zločin nesumnjivo spada u sličnu kategoriju.
Motivi ubojstva iracionalni
U svom romanu “Crveni zmaj”, pisac Thomas Harris, autor romana “Kad jaganjci utihnu”, ima jedan sjajan detalj o monstruoznim ubojstvima, odnosno o načinu na koji monstrumi razmišljaju. To je onaj dio kada dijabolični i genijalni Hannibal Lecter iz zatvorske ćelije objašnjava agentu FBI-a Willu Grahamu, koji ga je uhitio, način na koji mu je to uspjelo, unatoč agentovoj intelektualnoj inferiornosti u odnosu na Lectera.
On to objašnjava time da je Graham sličan njima, monstrumima, jer razmišlja poput njih. Dakle, o motivima Igora Nađa u slučaju ubojstva desetogodišnjeg dječaka, što se opire bilo kakvom racionalnom objašnjenju, može govoriti samo osoba koja je spremna napraviti nešto slično, odnosno jedino takva osoba može shvatiti njegove motive. Sve drugo je donkihotovski posao, pa i silne analize i stručni psihološki profili ubojice koje ovih dana možemo pročitati u medijima.
Većina novinara su ovo ubojstvo popratili na jedini mogući način: pokušali su preko izjava nekih od ubojičinih poznanika, rodbine ili prijatelja, onih koji su ga bolje poznavali, proniknuti u njegove motive, odnosno pronaći detalje preko kojih se zločin mogao na neki način barem predvidjeti, ako ne već prevenirati. Na žalost, u ovakvim slučajevima, to izgleda nije moguće.
Tome u prilog ide i činjenica da se društvene okolnosti iz dana u dan radikalno mijenjaju, s posljedicama koje je nemoguće predvidjeti, jer živimo u doba prevladavajućeg narcizma kojega su stvorile društvene mreže i nezabilježen tehnološki napredak, te egzistencijalna nesigurnosti u jednom dinamičnom i turbulentnom društvu, što onda rezultira golemim frustracijama, i što je iznimno eksplozivna smjesa. Kod većine sličnih ubojstava to je matematičkim jezikom rečeno najmanji zajednički imenitelj od kojeg treba krenuti, iako ljudi različito reagiraju na to: neke ljude nagomilane frustracije tjeraju na bijeg iz zemlje, a neke, opet, na zločin.Nakon sličnih slučajeva, pitanje koje se najčešće postavlja je to je li se nešto slično na bilo koji način moglo spriječiti, odnosno pokušava se doći do određenih iskustava koja bi mogla pripomoći da se to više ne ponovi. U đakovačkom slučaju institucije su očito zakazale, dok ta konstatacija u ovom posljednjem slučaju ne vrijedi.
Je li bila moguća bilo kakva prevencija? Predstavnik zagrebačke policije je putem televizije povodom ovog zločina pozvao osobe koje posjeduju ilegalno oružje da isto vrate. Time je zapravo policija ukazala na jedini mogući način prevencije. Koliko frustriranih, tempiranih bombi danas luta svijetom, i jedina prevencija koja je moguća, koja će dati određene rezultate, je nulta tolerancija na posjedovanje ilegalnog oružja koje treba tretirati kao ubojstvo u pokušaju, jer ono to u najvećem broju slučajeva jeste, što je na najbolji način pokazao đakovački slučaj.
Jak lobi proizvođača oružja
Odnos prema ilegalnom oružju u društvu, ne samo u Hrvatskoj, je zabrinjavajući. Kao da se polako i na ove prostore uvlači sakralizirani odnos prema oružju kakav vlada u SAD-u, gdje je posjedovanje oružja ustavno pravo, i to u svrhu samoobrane, što je jeftina zamjena teza koju je stvorio moćni lobi proizvođača oružja, a sve u cilju profita.
Kao rezultat toga, zločini slični onom na Kajzerici, u SAD-u su gotovo pa pravilo, koje gotovo da ima predefinirani obrazac, onaj pavličićevski “ritam zločina”. Ne treba smetnuti su uma da masovni zločini često nisu isplanirani, da se dogode impulzivno, i mnogi se stoga nikada ne bi dogodili da oružje nije lako dostupno. Nikada ne treba smetnuti s uma genijalnu dramaturšku opasku Antona Pavloviča Čehova o pušci koja se pojavljuje u prvom činu drame, a koja je u ovom slučaju primjenjiva i na život: Puška koja se pojavi na “sceni” u nekom činu “životne drame”, u posljednjem, tragičnom činu uvijek opali.