Kontraendorfin, najnoviji roman jednog od vodećih srpskih pisaca Svetislava Basare, doživio je ovih dana i svoje prvo hrvatsko izdanje. Nakladnik knjige, za koju je Basara dobio NIN-ovu nagradu za najbolji roman, je 24sata, a kritika se složila da je riječ o vrhuncu njegova opusa o demontiranju srpskih mitova.
To je, kako se pisalo povodom prvog srpskog izdanja, "najbolji i najubojitiji u vijencu Basarinih romana koje otvara Početak bune protiv dahija i koji tematiziraju maligne i neuralgične točke novije srpske historije, kulture i politike".
Hrvatsko izdanje najnovijeg Basarina romana sadrži i pogovor čiji je autor Miljenko Jergović, a u kojem, između ostalog, stoji: "Kroz njegovu romanesknu prozu promiču junaci, uglavnom antijunaci, koji nose imena stvarnih osoba. U početku mahom su to bile povijesne ličnosti, mrtvi ljudi, ti najmoćniji influenseri južnoslavenske svakodnevice, veliki narodni junaci, voždovi i vojskovođe, da bi za njima provalio i neki svakodnevniji svijet. Faktura te proze, i njezin personal, katkad se malo razlikuju od fakture novinskog teksta i personala koji mine niz političke stranice dnevnih novina, ali to je, naravno, samo privid.
Ono što nad prividom lebdi - a lebdeća je svaka književnost, jer ona nije na papiru, nego je u imaginariju čitatelja koji je upravo s papira čita - jest velika, uznemirujuća i ushićujuća romaneskna proza. Ali takva proza koja svoga čitatelja neće spašavati od neromanesknih posljedica. Premda s Brechtom nema nikakve veze, i ne postoje dvojica međusobno udaljenijih pisaca od Basare i Brechta, utjecaj i prijetnja po poredak njegove proze posve su brehtijanski. Basaru se čita i komentira. Njime se prijeti.
Pred Basarom se uzmiče. Basaru se verbalno batina i omalovažava, jer se od Basare strahuje. On je ta velika gesta srpske književnosti protiv srpske i velikosrpske politike, protiv srpskoga nacionalizma, srpske nacionalne gluposti, srpskoga primitivizma, gesta protiv bijede srpstva. Basara svojom prozom stvara ono što je u Austriji stvarao Thomas Bernhard.
Ali dok je kod Bernharda, ipak, postojala mogućnost larpurlartizma u olajavanju austrijanstva i katolištva, dok je Bernhard, ipak, stvarao estetiku od etike, kod Basare toga nema. On udara tako što estetiku pretvara u svoje oružje. Basara ubija psovkom kao metaforom".
Na kraju svog pogovora, naslovljenog "Hrvatski razlozi za Basaru, pogovor jednom izdanju", Jergović zaključuje:
"Imbecilizirana, slinava živa hrvatska književnost u svom je stuporu nekoliko puta u posljednjih desetak, ili nešto više godina svjedočila majmunskom iživljavanju nad piscima i nad knjigama, e zato što poneki majmun među čitateljima, kritičar, profesor, leksikograf i pornograf, nije shvaćao razliku između fikcije i fakcije. Imao sam tu visoku čast da u nekoliko navrata budem žrtva takvih majmunskih iživljavanja, kojima je nekoliko puta bila ugrožena i moja fizička sigurnost, pa sam stvar prijavljivao - naravno uzalud - i hrvatskoj policiji. Nisu me tad iznenadili ni naročito uznemirili oni koji bi se iživljavali.
Bili bismo blesavi kad bi nas iznenađivalo zlo, ili kad bi nas uznemiravalo silovanje naših djela, koliko i tijela. Ali jest me iznenadila ta šutnja i taj stupor žive, imbecilne i slinave moje hrvatske književnosti, koja nije osjetila baš nikakav poriv da fikciju obrani od nasilnika, te da na taj način obrani temeljno hrvatsko pravo da se beletrizira i fikcionalizira unutar ovoga sirotog, osiromašenog i plahog jezika. Zato je, vjerujem, koristan i oslobađajući povratak Svetislava Basare u hrvatsku književnost, pred njezine čitatelje i pisce".
Ovo nije prvo izdanje nekog Basarina djela u Hrvatskoj (njegov je Mein Kampf objavljen 2014. u zajedničkom izdanju Naklade Ljevak i Prosvjete), a o svom djelu će Basara govoriti uskoro i u Zagrebu, na tribini Razotkrivanje 25. svibnja, od 20 sati u knjižari Fraktura. Kasnije će kao gost sudjelovati i na Pulskom sajmu knjiga.