Kad je, prije nekoliko mjeseci, Davor Bernardić na N1 televiziji priznao da nema pojma što znači riječ “prekarijat” (prekarnost, prekarni rad), zapljusnuo ga je žestok prezir akademske ljevice (ako neka druga uopće postoji). Riječ je o pomalo ezoteričnom teorijskom pojmu, kojega popularna Wikipedia - u koju očito nije ni zavirio - objašnjava ovako: glavna karakteristika prekarnosti je nesigurnost, rad na određeno vrijeme, povremeni i privremeni rad i niska ili nikakva radna prava i zaštita. Prekarni radnici su sezonci, radnici na crno, slobodnjaci koji žive od honorara, ugovorni radnici, oni koji obavljaju povremene poslove preko raznih agencija, stručnjaci koji rade po projektima i sl.

Nadbiskup se zbedirao

To je, ukratko, Berino biračko tijelo. Radnice Kamenskog, vozači Ubera ili Camea, sve siromašniji znanstveni novaci, nastavnici, sve više novinara, konobara... Ljudi koji, u nedostatku stranke koja će ih zastupati, glasaju za Pernara. Otprilike istodobno Davor Bernardić je izveo dobar dio vrha SDP-a na polnoćku u katedralu, pred lice nadbiskupa Bozanića, kojemu je prva asocijacija na društvance s Iblerova trga vjerojatno bila “što je ovo, pobogu, zovite mi egzorciste”. Upravo je Crkva HDZ-u, u vrijeme Tomislava Karamarka, osmislila kategorijalni aparat koji je počivao na pretpostavci da je SDP kičma “nenarodne vlasti” koju treba slomiti “neoružanom Olujom”.

Pažljiviji analitičari nisu u ovom Bandićevu desnom skretanju vidjeli samo oportunizam, nego im je pred očima zatitrala prepoznatljiva špranca. Bernardić kopira Bandića! Zna se, naime, da je patrijarh zagrebačke socijaldemokracije na svakoj polnoćki gdje je više od dvije kamere, da je u stanju pod križem kakav bi jedva nosila i Marijana Petir na koljenima doći do Marije Bistrice, a samo dan poslije primiti Titove veterane pa s njima navući bedž “Tito - revolucija - mir” bez imalo snebivanja. Bernardić sjajno poznaje sve Mikijeve štoseve jer je s njim godinama jeo iz istog političkog tanjura. U svojem telefonu navodno ima tisuće brojeva članova zagrebačke organizacije SDP-a koje poznaje poimence. Bero je terenski čovjek, topao u u komunikaciji, nije zao, ali nema Bandićevu divljačku energiju i izvorni politički eros.

Provesti u vrhu zagrebačke politike petnaest godina bez ijedne jedine zapažene izjave, stava, rečenice, nije preporuka ni za nastavak gradske politike, a kamoli uvertira u preuzimanje državnog kormila. I bengalski tigar zagrebačke političke džungle, Milan Bandić, doživio je dvostruki fijasko kad se s gradske pokušao prebaciti na nacionalnu scenu. Najprije je izgubio na predsjedničkim izborima, a potom je propao i kao “gradonačelnik Hrvatske”.

Ideja s Kolindinim ministrima je šokantna

No Bernardić ni takvog Bandića u Zagrebu ne može, ne samo pobijediti, nego ni ugroziti - a najednom je postao “šef oporbe”.

Ipak, ideja koju je lansirao prošlog tjedna - prema kojoj bi predsjednica Kolinda Grabar Kitarović trebala dobiti mogućnost imenovanja triju ministara - zapanjila je cjelokupnu javnost.

U prvom redu, takav politički model ne postoji nigdje u svijetu. To bi bila vlada kentaur, koju imenuju dva mandatara.

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Expressa