Mladić Albert Buškulić iz Vira gledao je djevojku Anku Škodu iz Povljane na Pagu na tržnici u Rijeci, dok je iskrcavala grožđe za prodaju davne 1956. godine. Bila mu je neodoljiva.
Prvi put su se vidjeli na fešti sv. Martina na Pagu netom prije i odmah su "kliknuli".
I ona se "zagledala" u njega, na njegovu sreću, jer mnogima je već bila zapela za oko. Drugi mladići nisu je zanimali. "On će biti moj", odlučila je i čekala svojeg Berta.
- Otac je posudio kaić na vesla i "oteo" je. Nije to bila prava otmica, sve je već bilo dogovoreno, a ni roditelji se nisu protivili braku, no morala se poštivati stara tradicija otimanja djevojaka.
- Veslajući oko otoka, prešao je 14 milja do nje. Drugačije se nije moglo jer tada nije bilo ni paškog ni virskog mosta - kazali su nam to Nada Imenković (62) i Denis Buškulić (56), njihova djeca.
Ovih dana došli su iz Rijeke u Vir pokopati roditelje.
Umrli su s 86 i 88 godina života, u manje od dana razmaka, prirodnom smrću, nakon 63 godine sretnog braka.
- Iz pogrebnog poduzeća rekli su mi da nikad nisu ni čuli za tako nešto. Bolovali su od potpuno različitih bolesti - kaže sin Denis, a sestra mu Nada dodaje da su se majka i otac karakterno jako dobro slagali i poštivali se, te da su im brak i obitelj bili svetinja.
Nakon vjenčanja čekao ih je težak život pun neimaštine. No, unatoč životnim nedaćama, jako su se voljeli do posljednjeg daha.
- Nisu imali ništa, ni tanjura, a živjeli su u kući s djedom na Viru, koja nakon njegove smrti nije pripala njima. Vir je bio sam kamen i krš, a zbog posolice uspijevao je samo krumpir i kupus. Podizali su nas djecu u velikoj neimaštini. Kad je preminuo naš brat od godine dana, kojeg su na rukama nosili gazeći more do liječnika u Nin 1961. godine, taj čin gubitka djeteta natjerao ih je da potraže bolju budućnost u Rijeci. Isprva su živjeli u sobičku, nekakvoj garažici.
- Majka je peglala po kućama, brinula o djeci i čistila na Sveučilištu, a otac nadničar dobijao odbijenice za zaposlenje kod tadašnjeg brodoprijevoznika. Bilo je to vrijeme socijalizma, a stric mu je živio u Kanadi, pa nisu htjeli riskirati da ostane u inozemstvu. Samo zbog toga učlanio se u KPJ, da spasi obitelj u potrebi. Majka, vječito s krunicom u ruci, protivila se tome. Uspio se zaposliti kao kuhar na brodu, ali plaća je jedva pokrivala troškove hrane i stanovanja. Kad su nakon osam godina dobili stan, bilo je lakše živjeti pa je otac malo po malo od početka 70-ih gradio kuću u Viru u koju su se željno uselili 1986. godine, već u mirovini. Do tad, bili su razdvojeni i po 10 mjeseci zbog prirode očevog posla, ali težili su jedno drugom i bili si vjerni. Čistoća braka bila im je važna, a obitelj svetinja. Neko vrijeme nakon što su se vratili živjeti na Vir, majka je onemoćala - kazuju Nada i Denis.
Posljednjih godina živjeli su kod sina u Rijeci, a onda je majka Anka slomila kuk pa zbog portebne njege završila u Domu za starije i nemoćne u Bribiru. Oca Berta vozili su do nje da bi provodili vrijeme zajedno.
- Sestre u domu divile su se kako ljubav zrači iz njih, stalno su nam to govorile. Jako su se voljeli i čeznuli su jedno za drugim. Svoje zadnje dane proveli su zajedno jer je otac primljen u isti dom. Ona je umrla u nedjelju u 10 sati, a on u ponedjeljak u četiri. Zajedno su otišli sa svojeg Vira, zajedno se vratili na Vir, zajedno su pokopani – kažu njihova djeca.
Pitamo ih misle li da su im roditelji "sporazumno" umrli, da su se na neki način uspjeli dogovoriti kad da odu zajedno.
- Ona je njega uvijek pratila i čekala ga, dočekala ga je i u smrti da zajedno odu doma i u dom Gospodnji. Mislim da je to čin Božje milosti - rekla je kći.
- Majka je ocu više puta znala reći "Nemoj Berto otići prije mene". Možda to u čovjeku ostane zabilježeno - kaže sin.