Bili su nerazdvojni 63 godine i na kraju su zajedno umrli

Mladić Albert Buškulić iz Vira gledao je djevojku Anku Škodu iz Povljane na Pagu na tržnici u Rijeci, dok je iskrcavala grožđe za prodaju davne 1956. godine. Bila mu je neodoljiva. 

Prvi put su se vidjeli na fešti sv. Martina na Pagu netom prije i odmah su "kliknuli".

I ona se  "zagledala" u njega, na njegovu sreću, jer mnogima je već bila zapela za oko. Drugi mladići  nisu je zanimali. "On će biti moj", odlučila je i čekala svojeg Berta.

- Otac je posudio kaić na vesla i "oteo" je. Nije to bila prava otmica, sve je već bilo dogovoreno, a ni roditelji se nisu protivili braku, no morala se poštivati stara tradicija otimanja djevojaka.

- Veslajući oko otoka, prešao je 14 milja do nje. Drugačije se nije moglo jer tada nije bilo ni paškog ni virskog mosta - kazali su nam to Nada Imenković (62) i Denis Buškulić (56), njihova djeca.

Ovih dana došli su iz Rijeke u Vir  pokopati roditelje.

Umrli su s 86 i 88 godina života, u manje od dana razmaka, prirodnom smrću, nakon 63 godine sretnog braka.

- Iz pogrebnog poduzeća rekli su mi da nikad nisu ni čuli za tako nešto. Bolovali su od potpuno različitih bolesti - kaže sin Denis, a sestra mu Nada dodaje da su se majka i otac karakterno jako dobro slagali i  poštivali se, te da su im  brak  i obitelj bili svetinja.
Nakon vjenčanja čekao ih je težak život pun neimaštine. No, unatoč životnim nedaćama, jako su se voljeli do posljednjeg daha.
- Nisu imali ništa, ni tanjura, a živjeli su u kući s djedom na Viru, koja nakon njegove smrti nije pripala njima. Vir je bio sam kamen i krš, a zbog posolice uspijevao je samo krumpir i kupus. Podizali su nas djecu u velikoj neimaštini. Kad je preminuo naš brat od godine dana, kojeg su na rukama nosili gazeći more do liječnika u Nin 1961. godine, taj čin gubitka djeteta natjerao ih je da potraže bolju budućnost u Rijeci. Isprva su živjeli u sobičku, nekakvoj garažici.

- Majka je peglala po kućama, brinula o djeci i čistila na Sveučilištu, a otac nadničar  dobijao odbijenice za zaposlenje kod tadašnjeg brodoprijevoznika. Bilo je to vrijeme socijalizma, a stric mu je živio u Kanadi, pa nisu htjeli riskirati da  ostane u inozemstvu. Samo zbog toga učlanio se u KPJ, da spasi obitelj u potrebi. Majka, vječito s krunicom u ruci, protivila se tome. Uspio se zaposliti kao kuhar na brodu, ali plaća je jedva pokrivala troškove hrane i stanovanja. Kad su nakon osam godina dobili stan, bilo je lakše živjeti pa je otac malo po malo od početka 70-ih gradio kuću u Viru u koju su se željno uselili 1986. godine, već u mirovini.  Do tad,  bili su razdvojeni i po 10 mjeseci zbog prirode očevog posla, ali težili su jedno drugom i bili si vjerni. Čistoća braka bila im je važna, a obitelj svetinja. Neko vrijeme nakon što su se vratili živjeti na Vir, majka je onemoćala - kazuju Nada i Denis.

Posljednjih godina živjeli su kod sina u Rijeci, a onda je majka Anka slomila kuk pa zbog portebne njege završila u Domu za starije i nemoćne u Bribiru. Oca Berta vozili su do nje da bi provodili vrijeme zajedno.

- Sestre u domu divile su se kako ljubav zrači iz njih, stalno su nam to govorile. Jako su se voljeli i čeznuli su jedno za drugim. Svoje zadnje dane proveli su zajedno jer je otac primljen u isti dom. Ona je umrla u nedjelju u 10 sati, a on u ponedjeljak u četiri. Zajedno su otišli sa svojeg Vira,  zajedno se vratili na Vir, zajedno su pokopani – kažu njihova djeca.

Pitamo ih misle li da su im roditelji "sporazumno" umrli, da su se na neki način uspjeli dogovoriti kad da odu zajedno.

- Ona je njega uvijek pratila i čekala ga, dočekala ga je i u smrti da zajedno odu doma i u dom Gospodnji. Mislim da je to čin Božje milosti - rekla je kći.

- Majka je ocu više puta znala reći "Nemoj Berto otići prije mene". Možda to u čovjeku ostane zabilježeno - kaže sin.