Istinita i nevjerojatna priča o čovjeku bez imena, bez rođendana, bez obitelji i bez doma, istovremeno je i gorka priča o administraciji, o državi i vlasti, o onima koji potezom pera mogu odlučivati o životima i smrti, o onima koje nije briga i kojima je najlakše okrenuti glavu na drugu stranu.

Pretpostavlja se da taj čovjek ima više od 50 godina, teško govori i ne zna gdje je rođen, odakle je došao ni tko ga je hranio dok je bio dijete, ali u njemu je i dalje dječja duša i toplo srce. On je čovjek čije ime nitko ne zna, ali se zbog njega desetljećima dopisuju, nadmudruju, sastaju i jalovo raspravljaju nesposobni predstavnici tri ministarstva! Ljudi koji ga vole i brinu za njega, osoblje i pacijenti rapske bolnice, kažu da taj čovjek svakog može dirnuti toplinom i ljudskošću, čovjek koji nema oca ni majke, djeda ni bake, baš nikoga svoga.

On provodi godine u toj bolnici, otvara vrata svima, teško pokretnima i onima u kolicima, ali je njemu hrvatska država zato zalupila svim vratima koja su mu mogla olakšati život. Za njega ne mare ni ministri koji bi mogli i trebali jednim potezom pera omogućiti da ostvari svoja elementarna ljudska prava. Sudbina muškarca koji svu svoju sreću i sav imetak crpi iz jedne obične plastične čaše ocrtava užasavajuće razmjere disfunkcionalnog birokratskog aparata, nesposobnost ali bešćutnost odgovornih ljudi na vlasti.

Sudbina čovjeka koji nema nikog i koji nema baš ništa, do sada je zanimala malobrojne. Navraćali bi mu policajci, pa ga fotografirali, uzimali otiske prstiju, ali nikog njegova, ni oca, majke, brata ili sestre, nikad nisu našli. Teško je povjerovati da takva kafkijanska priča doista postoji, kamoli da traje već punih 36 godina, da u ovoj zemlji živi čovjek bez identiteta i da mu vlast sustavno odriče pravo da postoji!