Prije tri mjeseca Bjeloruskinja Larysa Yapparava Kovačević preuzela je ambulantu obiteljske medicine u đurđevačkom Domu zdravlja. Došla je iz daleke Bjelorusije gdje je godinama radila kao liječnica i bila je uvjerena da će zauvijek ostati u zemlji svog rođenja.
No, kako to ponekad biva u životu, upoznavanje preko zajedničke poznanice s Đurđevčaninom Danijelom Kovačevićem završilo je ljubavlju koja ju je dovela u Đurđevac, grad koji je 20-ak puta manji od Gomela, mjesta u kojemu je do tada radila punih 13 godina. Amorova strijela im je pogodila srca i jedini je lijek bio dolazak u Hrvatsku, kroz smijeh govori simpatična doktorica.
Nakon šest mjeseci dopisivanja i javljanja preko Skypea, odlučila se na prvi susret s Danijelom u Hrvatskoj. Nakon dva zajednička tjedna, srca su počela kucati u istom ritmu što je bio znak da su stvoreni jedno za drugo.
- Nije me trebalo puno nagovarati da dođem živjeti u Đurđevac – priča nam Larysa Yapparava Kovačević. Ubrzo se navikla na gradić poput Đurđevca gdje joj je sve na dohvat ruke. Đurđevac me odmah privukao svojom ljepotom i nisam dvoumila da ću tu ostati živjeti - ističe dr. Larysa, koja je ubrzo osvojila i srca svojih novih sugrađana.
Doduše, postoje još male jezične prepreke, ali ih je svakim danom sve manje. Dok se mnogi Đurđevčani zamataju u višeslojnu odjeću, „novopečena“ Podravka govori kako joj temperatura od sedam ili osam stupnjeva ispod ništice ne predstavlja problem, jer su zime u Bjelorusiji puno žešće. No, nije sve od početka išlo sjajno. Po dolasku u Hrvatsku morala je nostrificirati diplomu, a to se otegnulo na godinu dana. Nakon prijevoda dokumentacija ostala je trudna i na Staru 2016. godinu rodila sina Vladislava.
- Uoči njegovog prvog rođendana krenula sam u potragu za poslom i odlaskom dr. Pralasa u mirovinu otvorilo se radno mjesto koje sam prihvatila – pojašnjava dr. Larysa, dodajući kako joj je na putu ka zaposlenju puno pomogla ravnateljica županijskog Doma zdravlja jer bez njezine podrške puno bi teže pripremila svu potrebnu dokumentaciju.
Kada govori o struci u Bjelorusiji i Hrvatskoj, kaže kako su plaće u nas veće, ali zato je standard liječnika u zemlji njezinog rođenja veći nego ovdje. Dok smo hodali iz stana u kojemu živi tročlana obitelj, prema Domu zdravlja nekoliko ljudi su je susreli i sa svima se veselo pozdravila, što dokazuje da je „kliknula“ sa starosjediocima u gradu.
Uostalom, o tome da dobro radi svoj posao i da su je „Picoki“ uzeli pod svoje govori i broj pacijenata. U trenutku preuzimanja ,ambulante, brojka se kretala oko 1600, a sada je pacijenata o čijem zdravlju brine za 200-tinjak više. Uz rad u ambulanti ima i kućne posjete, u što smo se uvjerili, jer nas je nakon susreta ubrzo napustila uz ispriku da je ipak pacijent na prvom mjestu.