U posljednjih sedam godina u hrvatskim je školama broj učenika smanjen za čak 30.000.
Istovremeno, broj učitelja se ne smanjuje, no nedostatak nastavnih kadrova - posebice sada uz najavu uvođenja informatike kao obaveznog predmeta - problem je koji se stalno ističe.
U čemu je problem? Naime, statistike omjera učenika i nastavnika u europskim zemljama pokazuju kako je Hrvatska među boljim zemljama po tome kriteriju. Naime, pokazuju podaci Eurostata i mreže Eurydice iz 2015., u Hrvatskoj na jednog učitelja nastavnika u osnovnim školama dolazi desetak učenika, dok je, primjerice, taj omjer u Francuskoj čak 14 učenika na jednog nastavnika. U Švedskoj je taj omjer 1:13, a u Velikoj Britaniji čak 1:17. A te su zemlje po standardu obrazovanja i znanju s kojim učenici izlaze iz obrazovnog sustava debelo ispred nas.
No predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Branimir Mihalinec ističe kako treba u obzir uzeti brojne druge faktore, od opremljenosti škola, uvjeta rada, kurikuluma, a naročito u plaća. Mihalinec tvrdi kako, unatoč statistici, već sad nastavnika - nedostaje.
- mi ćemo se zapravo suočiti s manjkom nastavnika. Hrvatska je specifična po vrlo malim školama na otocima i ruralnim krajevima koji bitno smanjuju prosjek. U gradovima je broj učenika po nastavniku veći od prosjeka EU - zaključuje Mihalinec.
To će se posebno vidjeti, smatra on, pri zapošljavanju nastavnika informatike jer su jer su plaće u IT sustavu daleko veće, kao i perspektive razvoja i napretka i karijeri.
Mihalinec navodi kako upravo zbog lošeg omjera plaća, interes za nastavna zanimanja postaje sve manji te kako će se Hrvatska ubrzo naći u situaciji da joj nedostaje nastavnika.
- Već sada nema dovoljno nastavnika matematike, fizike, kemije i stranih jezika. Uvođenje obvezne informatike imat će najveći problem s interesom informatičara za rad u nastavi jer su plaće u IT sustavu daleko veće, kao i perspektive razvoja i napretka i karijeri - objašnjava.
A razlike u plaćama jesu drastično velike.
Prosječna plaća hrvatskog učitelja iznosi 6.622 kune. To je dosta manje u odnosu na Češku gdje je početna plaća oko 1.100 eura, Irsku sa 2.050 eura, Austriju sa 2.200 eura, a početna plaća njemačkih učitelja je svijet za sebe sa približno 3.500 eura mjesečno.
Mihalinec navodi kako shvaća ovakav omjer jer postoji i razlika u standardima pojedine države. Ono što smatra većim problemom je raspon u rastu plaće.
- U Hrvatskoj od početka do kraja radnog staža imate povećanje plaće od nekih 20 posto. U ostalim zemljama EU to povećanje je i do 60 posto - dodaje Mihalinec.
Iako je teško govoriti nedostaje li učitelja u školama ili ne, statistički podaci pokazuju da hrvatski učitelji provode jednako puno vremena kao i učitelji ostalih zemalja EU. Hrvatski učitelj godišnje u školi provede od 770 - 840 sati. Austrijanci predaju 779 sati godišnje, Nijemci 800 sati godišnje, Česi 823 sata, a odskaču Irci sa 915 sati godišnje. No, svim ovim zemljama, osim Irskoj, školska godina traje duže nego u Hrvatskoj pa je satnica time bolje raspoređena.
Nažalost, sve ove brojke neće utješiti nijednog roditelja u Hrvatskoj koji gleda kako mu se dijete naočigled utapa u neorganiziranom sustavu i iz njega izlazi uglavnom potpuno nepripremljen za suvremena tržišta rada.
To potvrđuju i Eurostatove statistike o omjeru uloženog i dobivenog u sustavu obrazovanja. Najbolje omjere imaju Finska, Češka i Južna Koreja, a Hrvatske na toj listi - nema.
Hrvatski su učenici po europskim kriterijima ispodprosječni u matematičkoj, prirodoslovnoj i čitalačkoj pismenosti, a u financijskoj i više nego ispodprosječni. Sve su gori i rezultati naših sveučilišta.
Promjene poput uvođenja informatike su dobrodošle, no premale i prespore, iako je na nekim primjerima poput Varaždinske županije.
U ovoj županiji uvode informatiku od 1. razreda i djeci osigurava micro:bit računala i tablete, dok u nekim drugim učitelji i roditelji od svojih plaća kupuju papire za printanje testova i selotejp za likovnu kulturu. Pomaci se mogu događati mnogo brže i kvalitetnije.
No za to je najvažnije pokrenuti sustav jer se pozitivne promjene u hrvatskom obrazovanju još svode na privatne inicijative i osobni angažman profesora i ravnatelja.