U Hrvatskoj su najrašireniji oblici tjelesne kazne pljuskanje i udarac po stražnjici. Od djece koja odlaze psihologu zbog smetnji ponašanja i teškoća s učenjem može se čuti kako ih roditelji kažnjavaju rukom, šibom, kuhačom ili metlom zbog toga što su “zločesti” i “ne slušaju”, odnosno zbog toga što “prkose i ne slušaju, svađaju se i tuku s braćom i sestrama te ne ispunjavaju svoje obveze”, najčešće spremanje igračaka i pisanje školskih zadaća.
Sve ove činjenice mogu se naći u istraživanju “Uvjerenja i znanja prigodnog uzorka studenata medicine o tjelesnom kažnjavanju djece” koje su provele mr.sc. Dunja Baraban, psihologinja s Klinike za pedijatriju Kliničkog bolničkog centra Osijek i profesorica psihologije Maja Buljubašić.
No to istraživanje provedeno na 62 studenta pete godine medicine na Medicinskom fakultetu u Osijeku pokazalo je još nešto - čak 38,7 posto ispitanih studenata ne zna da je tjelesno kažnjavanje djece u Hrvatskoj zabranjeno zakonom, iako je taj zakon na snazi još od 1998. godine.
Istodobno, 48,4% studenata iskazuje pozitivan stav za poneki udarac kao pomoć u odgoju, a 29,1% studenata vjeruje da povremene batine zapravo za djecu znače lekciju koju će zapamtiti.