Hrvatska televizija je daleko najlošija televizija u Hrvatskoj, rekao je u jednom intervju iz 2019. njen najbolji urednik svih vremena, Miro Lilić. Je li došlo vrijeme da se to promijeni? Osim filmskog programa, poglavito na Trećem, i emisija koje bira Mira Vočinkić, tamo se skoro sve urušilo. Televizija Zagreb godišnje je ekranizirala 24 domaće drame, djela hrvatskih pisaca. Termin ponedjeljkom u 20 sati bio je rezerviran za domaći proizvod. Od toga već dugo nema ništa. Probajmo zamisliti da danas, na mjesečnoj bazi, imamo ekranizacije domaćih pisaca - “Ljudi od voska” Mate Matišića, “Sjećanje šume”, “Proslavu” ili “Blue Moon” Damira Karakaša, “Ciganina ali najljepšeg” Kristiana Novaka... Navodimo, nasumce i napamet, samo recentna djela mlađih ili autora srednje dobi, od kojih je većina postavljena na kazališne daske. To bi diglo cijelu audiovizualnu industriju, poboljšalo položaj glumaca i tehnike, koje je Covid doveo do prosjačkog štapa, i imalo velik učinak na nacionalnu kulturu. Nije samo dramski program zakinut. Gotovo sve zabavne emisije Hrvatske televizije, izuzev “A strane”, su licencne – čak i “Volim Hrvatsku”!? “Jad i beda”, rekao bi jedan bivši djelatnik te kuće... Ono što se nedavno dogodilo – uhićenje glavnog ravnatelja, posjednika petnaestak nekretnina, u kokošarskoj akciji navodnog prenošenja mita s točke A na točku B – sam je vrh dna; to povijest ne pamti. Pad Kazimira Bačića, čovjeka koji je postao javna ličnost tek po svojoj najtajnijoj akciji (dotad je bio anoniman, što nije pošlo za rukom ni jednom njegovom prethodniku, čak ni Ivanu Paraću), otvorio je prostor za izbor novog šefa bivše “katedrale duha”, koji bi tu kuću napokon vratio na stare staze slave. Tri su ključna problema: veliki višak zaposlenih koji ništa ne rade, manjak kućne proizvodnje i, s tim u vezi, sumnjive narudžbe svega i svačega od vanjskih producenata. Zadnjih godina na HRT-u vlada teror TV prodaje: politički oportuni urednici, čije je glavno pravilo ne naljutiti  Plenkovića, dobili su odriješene ruke da rade što žele, pa na javnom servisu ne gledamo ekranizacije Augusta Šenoe ili Miroslava Krleže nego reklame za madrace, afričke šljive i borbu protiv čukljeva. Unatoč izričitoj zabrani novinarskih angažmana u reklamama, u “Dobro jutro, Hrvatska” novinari i urednici često čitaju plaćene oglase. Tko uzima novac?