Nekoć četvrto najveće jezero na svijetu danas je svedeno na to da je praktično nestalo. Najnovije NASA-ine satelitske snimke Aralskog jezera pokazuju da je veći, istočni, dio jezera po prvi put u 600 godina sasvim presušio, dok je od zapadnog dijela ostala još samo uska pruga vode, zagađena umjetnim gnojivima, pesticidima i herbicidima, te puna soli.

Jezero smješteno između Kazahstana i Uzbekistana još u ranim 1960-ima imalo je površinu od čak 68.000 kilometara četvornih, više nego površina cijele Hrvatske. Uz održivo ribarstvo, davalo je čak četvrtinu sveg ulova ribe u SSSR-u, na čemu je počivala industrija koja je zapošljavala 60.000 ljudi.

Tada, međutim, vlade sovjetskih republika Kazahstan, Uzbekistan i Turkmenistan vodom iz Aralskog jezera počinju naveliko navodnjavati usjeve u izvorno pustinjskim ili polupustinjskim krajevima, prvenstveno pamuka i riže. Još 1965. godine rijeke Amu Darya i Syr Darya koje su se slijevale s okolnih planina, donosile su jezeru 50 kubičnih kilometara vode godišnje.

Već 1980. dotok vode iz dvije velikih rijeka pao je na ravno nula. Zbog isušivanja, voda u jezeru postala je toliko slana da je onemogućila iole iskoristiv život u njemu, a te 1980. ulovljena je u jezeru posljednja riba u komercijalnom izlovu.

1998. godine jezero je spalo na pukih 28.000 kilometara četvornih i raspalo se na dva dijela. Na četiri dijela i 17.500 kilometara četvornih spalo je do 2004. U razdoblju od 2005. do 2009., koje je bilo posebno sušno, jezero je postalo neprepoznatljivo. 2008. površina mu se svela na 3300 kilometara četvornih, dvadeseti dio prijašnje površine.

Smrtni udarac bilo je to što je Kazahstan usred bivšeg jezera izgradio branu kako bi spasio barem sjeverni dio jezera koji je ostao izoliran i u koji se otad ulijevaju obje rijeke. Do ove godine ostaci Aralskog jezera još su se kako tako držali. No uslijed ovogodišnjih suša kao posljedice klimatskih promjena i katastrofalnog utjecaja devastacije Aralskog jezera na lokalnu klimu, ove godine Aralskog jezero je de facto nestalo.

Aralsko jezero nekoć je predstavljalo središte riječnog sliva površine 1,5 milijuna četvornih kilometara. Bivše dno danas je mrtvo, sprženo i prekriveno solju. Poljoprivreda je sasvim uništena, sve češće su pustinjske oluje, a na naplatu je došlo i zagađenje industrijom, poljoprivredom te nuklearnim pokusima u Kazahstanu tijekom utrke u nuklearnom naoružanju.

Bivše jezero postalo je i strašna opasnost po zdravlje. Kod stanovnika okolnih područja učestali su problemi s plućima, tuberkuloza otporna na antibiotike, karcinomi, oboljenja jetre, anemije, crijevne zaraze i slični užasi. Smrtnost djece porasla je na 75 na svakih 1000 novorođenčadi, a majki 12 na 1000.

Kazahstanski grad Mo‘ynoq, nekoć lučki grad, danas je desecima kilometara udaljen od obale. Ekonomija mu je razorena, stanovništvo desetkovano bolestima, nezaposlenošću, otrovnim pješčanim olujama i klimatskim ekstremima,. Ljeta su postala izrazito vruća, zime izrazito hladne, a padalina je sve manje i manje.