Treba li kazniti učenike koji su nastavnici ulili dezinficijens u vodu? Treba. Posebno stoga što se radi o srednjoškolcima, dakle mladim ljudima koji bi već trebali moći procijeniti kakvu štetu može nanijeti njihovo ponašanje ili odluka. Treba li ih osuđivati, prozivati, nazivati brojnim strašnim nazivima - nipošto. I ministar Fuchs tu je u pravu - s ovim mladima treba prvenstveno razgovarati. Treba uzeti u obzir sve fiziološke, društvene, životne okolnosti u kojima se danas mladi nalaze, od činjenice da su u toj dobi skloni nerazumnim odlukama, da je kraj školske godine opterećene problemima, do toga da su djeca u posljednje dvije godine itekako prepuštena kaosu u kojem nitko ne želi preuzimati odgovornost ni zašto, pa ni za njih. Posebno ne u obrazovnom sustavu. Je li to opravdanje za ovu opasnu glupost? Nikako. Jednako kao što je neprihvatljivo ministrovo umanjivanje situacije izjavom da on kao toksikolog procjenjuje da nastavnica neće imati posljedica. A što da je bilo posljedica? Da se toj nastavnici zaista dogodilo nešto ozbiljno i da maloljetnici ostatak života moraju živjeti s činjenicom da su nekoga ozbiljno ozlijedili? Već godinama svjedočimo agresivnim ispadima školske djece, već od rane dobi. Vrlo često, pritom, roditelji ne znaju, ne vide, ne žele priznati da im već desetogodišnjaci psuju, napadaju, izazivaju, udaraju... Škole kubure s raznim programima, edukacijama, uglavnom uz pomoć udruga (koje se tako voli napadati da “sišu” državni novac), a istovremeno od te iste države ne dobivaju dovoljno stručnog osoblja, potpore itd. Znate li kad je usvojen Nacionalni plan prevencije nasilja u školama? Prije jedva dvije godine, krajem 2019., nakon štrajka prosvjetara. Znate li kako se provodi u vašoj školi? Da, uglavnom se ne zna ili ne provodi. Roditelji su neskloni suočavanju i suradnji jer se problem svodi na demoniziranje djece i proglašavanje onih kojima treba najveća zaštita - zločincima, huliganima (to čine i sami nastavnici), nasilnicima... A oni očito zaista ne razumiju koliko je strašno dovesti nečiji život u pitanje ulijevanjem dezinficijensa u nečiju vodu ili fizičkim napadom i prijetnjama. Ili - ne vide drugi izlaz? Istina nikad nije jednostavna. Da, s mladima treba razgovarati - ne im tek držati bukvice kad dođe do problema ili im puniti glave vašim osobnim ratovima. S mladima treba razgovarati stalno, a razgovarati znači i slušati ih. I trebalo je početi prije barem deset godina.