Nazvala me prijateljica Maja i pitala što radim. Rekla mi je da otvorim vrata. Učinio sam to i rasplakao se, kaže Stjepan Paulić (70) iz Vugrovca Gornjeg kod Sesveta.
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:
Starcu koji se danima smrzavao, pred kućom je bio Marko Dolenec (40), došao je sa suprugom Ninom (40) i sinom Brunom (11), a oko njih bila je hrpa grana i panjeva koje su mu dovezli za ogrjev. Da mu više ne bude hladno.
POGLEDAJTE VIDEO:
Brižna obitelj skupila je sve što je otpalo s drveća nakon jake oluje koja je u ponedjeljak poharala šire zagrebačko područje.
U utorak su na zagrebačkoj Savici drva utovarili u prikolicu i odnijeli starom prijatelju. Nakon prve runde nisu stali, otišli su i po drugu.
- Samo sam stajao i tupo piljio u njih. Nisam imao snage reći im hvala. Jer što je “hvala”? To je samo riječ. A oni su zaslužili puno više od toga, međutim, ja nemam ništa - kroz suze je rekao Stjepan, samac koji živi od 1500 kuna mirovine.
Kad plati režije, kaže, ostane mu 700 kuna. Od 1996. godine živi bez vode. Nije imao novaca da plati priključak. A onda se, čim je to postalo moguće, predao zahtjev za priključak vode na teret Grada. Postavili su mu vodomjer i sada čeka da sve profunkcionira. Već 23 godine po vodu odlazi k susjedima i kod njih napuni kanistre od pet litara koje potom sam tegli do kuće. Mic po mic. Naime, Stjepan ima problema s nogama i jedva, kaže, stoji na njima. Iste traperice nosi već pet godina. Jedine koje ima. Kupio ih je kad je išao u Zagreb na operaciju mrene kako bi izgledao pristojno. Za cipele nije imao. Jedine koje ima stare su deset godina. Ali bio bi on sretan i ovako da ga ne muči nešto još gore - a to je, kaže, samoća.
U derutnom stanu crnih zidova u kojem nas je ugostio, hladnoća je probijala i kroz zimske jakne. Stjepan je progovorio o tome što ga najviše muči.
- Ne daj bože nikome. Samoća je nešto najgore što sam iskusio. Možeš biti siromašan i jadan koliko hoćeš, ali ako si neprestano sam i imaš previše vremena razmišljati o tome, onda polagano nestaješ. Otkako mi je preminula supruga, ja se tako često zaželim ljudskog glasa. Ne onog s televizije ili radija, zaželim se čovjeka. Zato i zovem često svoju staru prijateljicu Maju, Markovu mamu. Nekad smo bili susjedi u Maksimiru i znam Marka otkako je bio dijete. Kasnije smo se preselili svatko na svoju stranu, ali naše je prijateljstvo opstalo. Evo, i ovoga je puta pokazala koliko je ono još jako, pošto me spasila od smrzavanja - rekao je Stjepan koji od depresija bježi godinama slikajući i pišući pripovijetke.
Obitelj Dolenec nije svom Štefu samo dostavila drva. Debla su ispilili motorkom, a onda su mu napravili i cjepanice. Mali Bruno tog je dana u autu do Stjepanove kuće učio za test iz Prirode i društva. Nikada, kaže, ne bi propustio pomoći onome kome je potrebno, baš kao ni njegovi roditelji.
- Srce mi se slomilo kad sam saznao da se već dulje vrijeme smrzava. Odmah sam nazvao Zrinjevac i pitao ih gdje mogu doći po otpale grane. Rekli su mi da idem na Savicu, ali da ih moram sam ispiliti. Odjurili smo tamo i dobro se namučili, mrak je već bio pao kad smo završili. Sretni smo što smo mu barem malo pomogli - rekao je Marko iz Dugog Sela.
Bivši bravar Stjepan koji je nekad imao i svoj obrt, ali mu je propao 2001. godine i tada je ostao bez posla, kaže da se često grije starim namještajem kojeg mu donose dobri ljudi poput Marka. Nekad je to kolekcionar koji u zamjenu za drva uzme neku od Stjepanovih slika, nekad mu pomogne župnik. Dvorište mu je i sada prepuno nečijih starih vrata, nogica i ručki od kauča, prastarih regala. Sve on to štedljivo cijepa i ubacuje u peć tek kad više ne može izdržati. Ručak mu dostavljaju iz pučke kuhinje, a za večeru se, kaže, nekako snađe. Gladan nije, ali priznaje da mu fali sve ostalo.
- Kad bih imao više novaca, uopće ne znam odakle bih krenuo. Možda bih okrečio stan - skromno će Stjepan koji nam nije prestao zahvaljivati na druženju.
- Sva sreća pa još ima dobrih ljudi poput mog Marka i njegove obitelji. Jednom prilikom, pozvao sam prijatelja da mi popravi moj prastari televizor. Prijatelj je odnio stari TV i obećao ga vratiti za par dana kad ga sredi, a onda se samo jednog dana pojavio na vratima s novim novcatim televizorom. Ali proplakao sam i tad silne suze zbog dobrote tog čovjeka - rekao je Stjepan.
Kraj televizora je uredio prostor samo za svoju dušu. Tu je štafelaj sklepan od nekoliko dasaka kojeg je sam napravio, a sve je krcato boja svih vrsta i platna za slikanje. Slika uglavnom prirodu, ali nađe se tu i poneki religijski motiv.
- To je moja maska. Kad uzmem kist u ruku zaboravim na sve probleme, težak život i neimaštinu. Otplovim u jedan sasvim drugi svijet u kojem mi je toplo oko srca i mašta mi radi sto na sat. Bez svojih boja i platna iznutra bih posve umro - kaže Stjepan.
S jednakim žarom piše i pripovijetke, a preko jednog prijatelja uspio je objaviti i knjigu. Na spomen knjige, odmah iz prašnjave ladice vadi dva komada pa nam poklanja. Uvjerava nas kako je 80 posto te knjige pisao po istinitim događajima od prije puno godina u kojima je sudjelovao.
- Volio bih da pročitate i javite mi kako vam se dopalo - smije se simpatični starac.