Jela Fluhar (53) iz Darde koja sa svojim suprugom Sinišom (59) već 17 godina vodi OPG i bavi se uzgojem cvijeća. Ne pamti više godine kada se od uzgoja cvijeća dobro živjelo.

Toliko dugo već živimo od minimalne zarade da sam zapravo i zaboravila što znači luksuz i uživanje u nekim blagodatima. Mi 17 godina nismo bili na ljetovanju, vozimo 25 godina star automobil, suprug i ja nismo se počastili izlaskom na večeru ne znam više ni otkada, a sretna sam kad mogu otići kod frizera ili kad na vrijeme platim sve račune u kući - kaže Jela. Kupovni standard ljudi toliko se srozao da za cvijeće novca baš i nemaju.

- Ne živimo nikako. Imati OPG znači ne imati stalna primanja nego ovisiti o tome što si i koliko toga dana prodao, pa kad to i prodaš, onda taj novac stavljati sa strane da bi mogao platiti sadnice, gnojivo, zemlju, vodu. Uzgoj cvijeća postao je skup, a samo cvijeće jeftino pa su nam rashodi visoki gotovo kao zarada. Tako godinama stojimo na mjestu. Djeca su nam prije tri godine otišla živjeti i raditi u Irsku jer tu nisu mogli naći posla, a od OPG-a se nije mogla prehraniti cijela obitelj. Suprug i ja radimo danonoćno. Sve i da hoćemo prestati, otići na godišnji, odmoriti par dana, ne možemo, bar ne skupa jer sve što imamo onda propada - kaže Jela koja se naučila cijeli život tako živjeti. Da ne uzgaja svoje koke, purice, svinje, da ne obrađuje svoj vrt i ima svoje povrće, vjerojatno bi bilo perioda u godini kada bi bili gladni.

- Ne znam kada sam si zadnji puta nešto kupila. Djeca su nam iz Irske neki dan poslala paket s odjećom. Tati su poslali trenerku i tenisice, a meni neke haljine, majice. Ne znam kada sam zadnji puta odjenula nešto drugo osim radne odjeće. Kad smo išli u svatove vjerojatno, a i tada sam haljinu posudila - nastavlja Jela dodajući kako joj sve to zapravo i ne nedostaje. Da sad dobije na lotu kupila bi, kaže, novi plastenik i nove stolove za sadnju i zalijevanje cvijeća. Neke toplice i welness za nju i supruga vjerojatno ni ne bi bili na listi, kad ne mogu otići zajedno. U tri godine nisu niti jednom bili u posjeti djeci u Irskoj.

- Da imam novca najveća bi mi sreća bila da djeca ponovo dođu doma jer oni mi najviše nedostaju. Muče se tamo kao i mi. Žao mi je što uzgajivači cvijeća u poljoprivrednom zakonu praktično ne postoje. Ne možete dobiti nikakav poticaj, a radimo daleko više nego drugi - kaže tužno Jela koja u dvorištu ima šest plastenika od kojih se svaki proteže na 250 kvadrata.

Dan joj počinje ujutro u 5, a završava u 21 sat i to samo onda kada dođe toplije vrijeme jer se preko zime cijelu noć ustaje ložiti peći za grijanje plastenika. Tijekom godine zbog duga im nekoliko puta isključe telefon i internet. Vodu i struju moraju uredno plaćati jer im je to neophodno.

-Kad tako živite godinama, želje su vam izuzetno male i skromne, ako ih uopće i imate zaključuje Jela.