Na kraju Hrvaca, tamo gdje staje cesta, a počinju guste borove šume, nalazi se trošna kućica sazdana od cigli i odbačenih materijala. U njoj živi dobri div Dado. Tako ga barem zovu u mjestu gdje se nitko nije mogao sjetiti punog imena - Davor Bošnjak.
Barba Dado je, govorili su nam, ovdje oduvijek bio - barba Dado.
Rekli su nam da ćemo ga lako pronaći jer u dvoru sigurno ima koja mačka. I zaista, kad smo ugledali crnog mačića kako se valja po željezu, vrećama s pijeskom, drvenariji i koječemu naslonjenom na cigleni zid, odmah smo znali da nismo pogriješili.
Viknuli smo "halo, dobar dan", pa nas je iz dubine barake čuo i stanar. Dado se u čas pogrbio da uspije proći kroz vlastita vrata i došao da nam ispriča svoju priču.
Prije nego je ostao invalid, radio je kao vozač viljuškara u kaštelanskoj tvrtki 'Remont'. Jednoga dana, daleke 1984. godine, kolege su ga pozvale da pođe s njima donirati krv. I Dado od tad nije stao. Prije šest godina proslavio je stotu dozu. A sad se bliži sto i tridesetoj. Za sebe kaže kako nema ništa, ali daje koliko može.
- Da san krv 126 puta. I dajen još uvik i davat ću dokle god buden moga. Živin u ovin uvjetima s 1600 kuna misečno, iman još kredita otplaćivat šta smo ulagali ode u kuću da bi je uopće imali, dava san sve od sebe da napravin nadstrešnicu da mogu sidit liti. Bunar je brat svojin rukama iskopa, tako da od tu vadimo vodu, a struje svakako nemamo - spremno će barba Dado.
Maleni mačić što mu se mota oko nogu dok razgovaramo pred trošnom garsonijerom, ni kad se ispruži ne dođe mu do gležnja. A Dado ga tako obožava. Pa ga mazi, hrani. Iako jedva da i za sebe ima. Baš jučer stigli su, govori nam, volonteri Crvenog križa i donijeli najosnovnije. U kući ima nekakve teće, posude, razabiremo ih u mrklom mraku, ali šta bi i kuhao kad nema struje. Imao je agregat, al' to se začas isprazni. A zima dolazi. Već se skuplja snijeg po rubovima poljskih puteva oko kuće. Ne izgleda dobro.
Dadi je, govori nam, jako drago da ga obiđu volonteri, da ga posjete. Drago mu je da smo i mi došli, iako nenajavljeni.
- U gostione ne iden, ne kartan, ne pijen, tako da san liberalan od pića - veli sinjski Regoč. Do ruba sela vijesti slabo dolaze pa ni ne zna da su ugostiteljski objekti zatvoreni. Televiziju ima, ali opet se vraćamo na problem struje.
- Ovo smo nešto od kuće napravili, ali to je sve ništa. Nula. Prije smo brat i ja živili u kamenoj kući, eno je tamo dole, preko polja još se vidi - pokazuje nam Dado rukom - ali onda se ona urušila od bure i potresa pala. I brat i ja morali smo priselit ode jer nemamo kuda - kaže Dado.
POGLEDAJTE GALERIJU: Dobri div Dado živi bez struje i vode
Brat mu je ratni vojni invalid. Dado je još prije šest godina za novine pričao kako je brat bio u Četvrtoj gardijskoj brigadi i kako mu je država obećala riješiti stan i kako će to biti svaki čas. Prije šest godina! Bravo, državo... Valja reći da je Dadin brat i dragovoljac i bivši zarobljenik velikosrpskih postrojbi. Ako to ikome danas išta znači.
Ovaj naš div iz Hrvaca iduće godine slavi šezdeseti rođendan. Njegova želja je skromna. Bez palca na ruci ostao je 1990. godine i tad su mu doktori prišili palac s lijeve noge. Danas to ne funkcionira kako bi trebalo, ali Dado, koji uglavnom hoda u premalim kućnim šlapama, ima samo jednu želju:
Ako nas pitate, barba Dado zaslužuje i cipele i vodu i struju i privremeni stan kakvi se daju potrebitima na korištenje i hranu i za brata - državu koja stoji iza svojih obećanja.