Obitelj je dva puta ostala bez kuće u poplavama u Gunji i Čičkoj Poljani, a sada i bez doma pokraj Siska nakon razornog potresa. Trenutno su utočište našli kod obitelji malenog Šimuna Stojanovića
STIGLI U ŽUPANJU
Prvo ostali bez kuće u poplavi, a sad i u potresu: 'Utočište nam je dala obitelj malenog Šimuna'
Sedmoročlana obitelj Slađane Škec (41), od kojih je petoro djece, prije nekoliko je dana stigla u Gradište pored Županje gdje su potražili pomoć bježeći od potresa. Oni, naime, žive u malom selu Strelečko nedaleko Siska i potres je umnogome ugrozio život u njihovoj kući. Tamo je ostao jedino njen suprug Darko Filipović (43) koji radi u komunalnom poduzeću, hrani stoku i pomaže ljudima u okolici.
POGLEDAJTE VIDEO: Slađana i njezina djeca zbrinuta su kod malenog Šimuna
Pokretanje videa...
01:47
Utočište Slađani i njenoj djeci dala je obitelj Stojanović, djed i baka malenog Šimuna Stojanovića iz Županje, koji imaju napuštenu kuću u Gradištu. Čim su čuli za katastrofu u Sisku i Petrinji ponudili su svoju kuću nekoj obitelji s tog područja.
- Ja i suprug smo rodom odavde, on iz Gradišta, ja iz Podgajaca. Živjeli smo tu dok se nije dogodila poplava u Gunji pa smo pobjegli odavde, odnosno otišli živjeti u Čičku poljanu. NI tamo nismo imali sreće jer nas je i tamo zadesila velika poplava iz koje smo jedva izvukli živu glavu. Potom je muž našao posao u Sisku i kupili smo stariju kuću u Strelečkom, digli kredit, obnovili je i tamo živimo 4 godine. A onda se dogodilo ovo - kazuje Slađana okružena svojom djecom. Sa njom su u Slavoniju došli Eva (23), Josip (19), Mario (14), Nikolina (6) i Nikola (3). Eva ima epilepsiju, dobila ju kao teenagerica u 14-toj i od tada je stalno na terapijama. Josip ima alergijsku bronhijalnu astmu od rođenja. Mario ima četiri dijagnoze iz spektra autizma. Nikolina je dobro, ali je alergičar i Nikola ima bolest bubrega, nefrotski sindrom.
Prvi potres im je načinio neznatnu štetu na fasadi i zidovima; bar im se tada tako činilo.
- Bili smo budni, čuli smo buku, počela sam dozivati djecu, Nikolina je spavala gore na krevetu, Eva se ustala ali nije mogla stajati na nogama koliko se treslo. Bili smo u šoku pa nismo ni istrčali van. Nismo shvaćali njegove prave razmjere dok na televiziji nismo vidjeli prizore iz Petrinje i Siska, sve razrušeno. Sutradan ujutro svi smo pregledavali selo, nije bilo nikome ništa razrušeno. Imali smo manja oštećenja - priča Slađana.
- Nešto kasnije, kada je počeo tresti, samo samo uspjela viknuti 'evo ga opet'. Dečki su bili u sobi, klinci su se igrali dolje u kuhinji. Sve se trese toliko da shvaćam da će kuhinjska vitrina točno pasti na djecu. U letu grabim njih dvoje jednom rukom, drugom vraćam ormar da nas je poklopi. Pali smo. Bacalo nas je po sobi. Imala sam osjećaj da traje čitavu vječnost. Dečki viču 'gdje je Nikola' jer ga nisu vidjeli stisnutog između mene i Nikoline. Bore se sa svojim ormarima da ne padnu. Bojala sam se da nećemo živi izaći iz kuće. Ne vidimo jedni druge kolike su to vibracije bile. Iščupala se cijev od peći iz zida pa se sve napunilo dimom. Kad je stalo shvatim da ne znam što je s Evom jer ona je otišla kod prijateljice u Petrinju. Mobiteli ne rade; ne mogu nazvati ni ja nju ni ona mene. Doslovno sam se slomila. Istrčali smo van, svi u pidžamama. Susjedi su priskočili, donijeli deke, gasili vatru u kući. Vani svi na ulici. Stojimo očajni. Kud, što, kako - priča u jednom dahu Slađana plačući.
Otišli su kod susjeda koji je imao malo sigurniju kuću. Najmanji Nikola nije želio ni ući, Nikolina nije željela spavati jer se bojala. Sva su djeca doživjela šok. Htjeli su spavati samo u autu pa su tri noći proveli u njemu.
- Svaki sljedeći potres bio nam je panika. Živci napregnuti. Niti smo spavali, niti jeli ni kuhali. Djeca gladna, sjednu jesti, ali ne mogu od straha. Bojiš se otići na wc. Susjed se počeo šišati sa mašinicom pa si uspio ošišati samo jednu stranu glave jer je bježao van. Bojali smo se vlastitih kuća - dodaje Slađana.
Sva njihova rodbina iz Slavonije zvala ih je da dođu k njima.
- Dvoumila sam se. Stalno sam si govorila da to nije ništa strašno, da kuća ipak stoji, da nema smisla otići, samo da prestane tresti dalje. Sve je bilo ok do zadnjeg jačeg u ponedjeljak. Na tom sam se slomila. Počela sam plakati i rekla 'Dosta je, ne mogu više, dođite po nas'. Eva je dobila napadaj netom prije puta, vozili je u bolnicu. Pa i sada je na pregledima zbog napada koji su češći - kaže.
Tijekom tih nekoliko dana boravka u selu nakon potresa obilazili su ih volonteri, ljudi iz cijele Hrvatske koji su dovozili pomoć.
- Bio je Crveni križ donositi kruh kada trgovine nisu radile. Vatrogasci su sanirali sve dimnjake, dovozili vodu. Dijelili su nam i gotovu, kuhanu hranu. Doista su svi dali sve od sebe - kaže Slađana. Njen suprug ostao je u selu. Javio je kako su im neki dan bili statičari i na kuću stavili zelenu oznaku uz opasku da treba sanirati krov i dimnjak. Svaki novi potres napravi neku novu štetu.
- Otkako smo došli u Gradište trebalo nam je tri dana da mirno prespavamo noć, bez trzanja i buđenja. Djeca stalno imaju osjećaj da je potres. Zahvalna sam svima koji su nam ovdje priskočili u pomoć, prvenstveno mojoj prijateljici Marijani Josipović koja me je svaki dan zvala doma i nagovarala da dođem, a potom i Martini Stojanović i malom Šimunu koji su nas primili kao obitelj. Marijana je čak organizirala da po nas dođe DVD Županja i dečki su stvarno došli. Išli smo put Gradišta a nismo imali pojma gdje ćemo biti smješteni. Tek smo kasnije saznali da nam je smještaj ponudila obitelj malog Šimuna. A mi svi znamo tko je Šimun - dodaje Slađana koja se tek nekoliko dana nakon dolaska u Gradište malo opustila.
- Trenutno smo tu i ne znam što dalje. Kažu nam da bar dva mjeseca moramo biti tu, dok se potresi ne smire. Onda ćemo vidjeti što nam je sa kućom. Ako se može što popraviti, dobro, ako ne, sazidat ćemo si dvije sobe u kojima ćemo biti - kaže. Najveći problem su joj sada djeca i njihova škola.
- Djeca idu u školu. Eva studira u Rijeci, ima ispite a nema skripte i knjige, Josip je maturant tehničke škole a ostao je bez laptopa koji mu treba ovdje za online nastavu, crtanje i učenje, Mario završava osmi razred i njemu je u potresu uništen školski tablet na kojemu je pratio online nastavu, Nikolina je predškolac i na jesen kreće u školu. Javili su mi se nastavnici, škola treba početi opet ali još se ne zna kako. Morali smo dojaviti gdje smo, da li možemo pratiti nastavu. Totalni nam je kaos ali ipak nam je najvažnija živa glava - kaže zabrinuto nadajući se da će nastavnici imati obzira prema onima koji sada nakon potresa neće imati potrebnu opremu za praćenje online nastave.
POGLEDAJTE VIDEO:
Šimun gotovo svakoga dana dođe posjetiti svoje nove prijatelje i donese im koju sitnicu. Malo se svi igraju pa zaborave na probleme. Mama Slađana nastoji opet pohvatati konce svog života i donekle srediti misli. Brine se za supruga pa se svakoga dana čuje sa njime a i sa susjedima.
- Nismo mi svi isti; svatko se sa ovime nosi drugačije. Brinem i za djecu i za susjede koji su mi kao obitelj. Strah me ući u zatvoreni prostor. A neki, opet, samo govore da to nije ništa, da će proći, da se ne boje. Sad samo da se psihički oporavimo i biti će sve dobro - dodaje.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
