Vesna Ferluga Antić (50) iz Labina svaki dan treba puna četiri sata da nahrani kćerku Miu (19). Djevojka boluje od cerebralne paralize zbog koje sve teže guta i sve teže sjedi u kolicima.

Da bi se pogoršanje zaustavilo i situacija barem donekle popravila, Miji bi trebala svakodnevna fizioterapija. No u čitavom Labinu, koji broji 12.000 stanovnika, nema niti jednog fizioterapeuta koji je specijaliziran za cerebralnu paralizu i kod kojeg bi se moglo ići preko uputnice HZZO-a. I tako već godinama. Zbog svega je mama Vesna sama morala naučiti kako obavljati fizioterapiju s bolesnom kćerkom, a svojedobno je čak kao podstanar živjela u drugom gradu pune tri godine kako bi Mia mogla odlaziti u centar za rehabilitaciju. Suprug je zbog posla morao ostati u Labinu, a danas su sretni što je njihov brak preživio razdvojenost i toliku količinu stresa. Grad Labin plaća jednu fizioterapeuticu koja dva puta tjedno dolazi u grad, no Miu ne stigne vježbati jer joj je raspored prenatrpan.

- Miu smo zbog pogoršanja zdravlja morali ispisati iz škole za djecu s teškoćama jer tamo više nisu postojali uvjeti za nju. Škola nema fizioterapeuta. Ima samo njegovateljicu koja je pola radnog vremena zaposlena kao njegovatelj, a pola kao čistačica. Doslovno se ubija od količine posla. Ustanove u koje odlaze stariji od 21 godine ne žele štićenike koji su u kolicima i ne mogu se sami hraniti - priča mama Vesna svoje tužno iskustvo koje naziva diskirminacijom i otvoreno kaže da strahuje za svoje dijete koje ovisi samo o količini njezine snage.

A godine idu, pa i Vesna sve više ima zdravstvenih problema. Njezin primjer zorno prikazuje zašto zakone treba hitno mijenjati. Izmjene zakona podržava više od 50 udruga i saveza što je brojka veća od 10.000 ljudi. Među njima je Hrvatski savez udruga Osice u kojem kažu da su svjesni krize koju trenutno prolazi i Vlada, ali da djeca i članovi obitelji koji žive s invalidnošću nemaju vremena čekati. U savezu ističu da se sve naknade moraju temeljiti isključivo na zdravstvenoj dokumentaciji i preostaloj sposobnosti te da bi inkluzivni dodatak, koji spada u zahtjeve roditelja, pravično raspodijelo sredstva prema potrebama pojedinaca. Također ističu da imovinski i dohodovni cenzusi od njihove populacije stvaraju socijalne slučajeve te da će se boriti do krajnjih granica kako bi dokazali da invalidnost ne nestaje s imovinom ili dohotkom.