To je to što me zanima!

Đurđici i Iliji malo treba za punu sreću: 'Nek' nam država obnovi kuću da legnemo u svoj krevet'

Iako žive u kontejneru, Ilija i Đurđica dokaz su da ljubav može nadjačati sve poteškoće pa i potres. Sreli su se prije pet godina, i odmah zaljubili, zajedno preživjeli potres. Ne traže puno, samo da opet imaju jedan krevet
Vidi originalni članak

Nisu sve priče na Baniji, nakon potresa, samo tužne priče. Naišli smo na jednu jako lijepu, i sretnu, unatoč svim nevoljama koje su zadesile ovaj kraj. Iz dvorišta Đurđice Vrkljan (77) i Ilije Vukadinovića (84) u Velikoj Gradusi nemoguće je otići loše volje, oni su živi dokaz da su sreća i ljubav, štoviše ljubav života, mogući i u trećoj dobi. Dokaz su i da takvu ljubav ni potres ne može uzdrmati, dapače, njih je još i više zbližio. Žive novu mladost, dane provode pjevajući i plešući, makar ih je potres iz kuće, sad neupotrebljive za stanovanje, potjerao u mali kontejner u dvorištu, u kojem žive preko dvije i pol godine.

POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI: 

Vaš internet preglednik ne podržava HTML5 video

- Apeliram na državu da ubrza obnovu, kako bi Ilija i ja konačno mogli opet spavati u istome krevetu, a ne odvojeni, poručuje gospođa Đurđa, zaljubljena preko ušiju, baš kao i njezin Ilija. Ne traže puno, žive skromno, a dobri ljudi iz Gorskog kotara su im, kažu, na kontejner stavili krović, i uz njega nadogradili zatvoreni trijem, u kojem je sad kuhinja pa se unutra malo lakše živi. 

Velika Gradusa selo je na putu između Petrinje i Kostajnice, osim Ilije i Đurđice broji još dvadesetak stanovnika. Do njega se dolazi kroz gustu šumu, nekad je tu života bilo puno više. Ostalo je tek nešto umirovljenika, samaca, Ilija i Đurđica jedan su od rijetkih parova. A svakako su jedini "friški" par. Zajedno su od rujna 2018. Ona je njegova treća sreća, on njena četvrta, kažu da nikad u životu nisu bili sretniji.

'Rekla sam - ovaj će deda biti moj!"

- Svi mi imamo dva života, mladalački i starački, a u ovim se našim godinama bolje i ljepše voli nego u mladosti! Čovjek puno više zna cijeniti što ima, i voljeti život, mirniji si, stabilniji, ničeg se više ne bojiš. Sve zajedno, donese bolju, drukčiju vrstu ljubavi, poručuju urbi et orbi Ilija i Đurđica, koji ništa, osim ove napukle kuće, dvorišta, kokica i traktora, nemaju. Ni ne treba im, dodaju. Traktorom idu u nabavku u Petrinju, obaviti sve što treba, Ilija je i dalje jako dobar vozač, učas se popne u kabinu. Unatrag par tjedana Srpsko narodno vijeće za ljude ovdje organizira i besplatan prijevoz autom, triput mjesečno, kome, i kad treba - do doktora, u nabavku, vozač dolazi po njih, i vraća ih kući.

Kako za Đurđicu u traktorskoj kabini mjesta nema, ona se sa svojim dragim u Petrinju i drugdje vozi otraga, u "košari". Do Petrinje im treba sat vremena vožnje. Traktorom je Ilija, štoviše, k Đurđici u Petrinju, gdje je živjela sama u svome stanu, došao i prvi put u goste, na ručak na koji ga je pozvala. Bila je to ujedno i prosidba. 

Njihova je romansa počela prije nešto manje od pet godina, kad je Đurđica iz Petrinje u Veliku Gradusu svratila na poziv prijateljice, na druženje jednog popodneva. Dok su sjedile u društvu, naišao je Ilija na svome traktoru, uređen i zgodan, priča nam Đurđica.

- Kad me prijateljica pozvala u goste u Veliku Gradusu, odmah sam pristala, kao da me neka viša sila vukla tamo. I jest. Kad sam ugledala Iliju, onako zgodnog, u ljubičastoj košulji i finim hlačama, kako silazi s traktora i hoda uspravno, kao kakav vojnik, odmah sam sebi rekla - ovaj će deda biti moj!, prisjeća se Đurđica uz grleni smijeh, kakav se na Baniji sad rijetko čuje. I Iliju je nešto vuklo, govori nam i on, da tog dana tuda prođe, išao je u posjet bolesnom prijatelju. Kako poznaje Đurđičinu prijateljicu, sišao je pozdraviti ih, i upoznati gošću.

- Malo jače sam joj stisnuo ruku, kažu da udovicama tako treba, i pogledao je ravno u oči, prisjeća se Ilija. I to je bilo to, Kupidove su strelice pogodile gdje su trebale. Planula je ljubav na prvi pogled. Đurđica, rodom inače Slavonka, vratila se tog dana natrag u Petrinju, ali Ilija, tad udovac već petnaest godina, nije časka časio da nabavi njezin broj. Nazvao ju je u grad već sutradan, i predložio vezu, ali i da preseli k njemu. Jako brzo, primjećujemo mi iznenađeno.

Potres je učvrstio njihovu ljubav

- Ma kakvi brzo, nemamo mi vremena za čekanje!, odgovara nam sretni par. Kakobilo, Đurđica je prije konačne odluke htjela da joj Ilija dođe u goste. Imala je težak život - očuha koji nije bio dobar prema njoj, poslije i dva takva muža od kojih je pobjegla, treći je bio dobar čovjek, ali je ostala udovica. Htjela se još jednom zato uvjeriti da je Ilija dobar čovjek, i nije se prevarila. Kad je u Petrinji sišao sa traktora ispred njene zgrade, dočekala ga je uređenija nego inače i predstavila se kao - Marica.

- Joj, da znate kako je samo problijedio! Njemu je trebala Đurđica, a ne nekakva Marica! Kako me tako uređenu nije ni prepoznao, jer smo se prije toga vidjeli samo jednom, u njegovom selu, cijeli se zbunio, prisjeća se Đurđica svoje spačke koju mu je priuštila za dobrodošlicu.

- Ma baš me iznenadila i zbunila, tako cijela načičkana, ne ostaje joj dužan Ilija. Ipak, sve je dobro prošlo toga petka, u subotu su već obavijestili djecu i unučad da su zajedno, i u nedjelju je Đurđica već selila na selo. Na medeni mjesec su otišli u daleku Australiju, na mjesec dana, gdje živi Ilijin sin jedinac, jednako tako i jedini unuk, koji pak ima šestero djece, sedmo je na putu - Ilijini praunuci.

- Ja imam samo jednoga sina, on isto tako, mog jedinog unuka. Ali zato unuk ima već tri kćeri i tri sina, još je jedno, sedmo moje praunuče, na putu, posnosno će pradjed Ilija. U Velikoj Gradusi on je rođen 14. veljače 1939., eto, na Dan zaljubljenih, Valentinovo. Kuću koju je gradio s ocem 50-tih potres je potpuno uništio, "presjekao" ju, u njoj je rizično sad biti. "Ljudi za obnovu" bili su ovdje dvaput, nešto promrljali i otišli, Ilija i Đurđica ne znaju hoće li kuća ikad biti obnovljena. U kontejneru je tijesno i često zagušljivo, da nema krovića iznad, i zatvorenog trijema kao proširenja, bilo bi nepodnošljivo. 

Đurđa ima sina u Engleskoj i kći u Slavoniji, baka je i prabaka i ona. Sva su djeca, nakon sretne vijesti o novoj ljubavi, roditeljima dala svoj blagoslov. Štoviše, Ilija se našao i sa sinom svoje Đurđice, da od njega dobije ruku majke, a u znak pažnje ponio je i bocu rakije sa sela. Prosidba je izuzetno dobro prošla. 

- Ma odlično je sve s njima prošlo! Djeca su nam rekla da smo svi kovači svoje sreće pa nek' nam je sretno!, vedro će Ilija. Taj čovjek ne skida osmijeh s lica, kao ni Đurđica, a život ih nije nimalo mazio, dapače.  

- Moja vam draga koristi i Facebook i taj neki Viber, sve ima. Neću ja neku seljanku... smije se Ilija, koji ima četiri razreda škole, a bistrinu doktora znanosti. I izvrsno zdravlje, nije mu dlaka s glave pala, doslovno.

- Pametan je, jako pametan, mogao je i fakultet završiti, ali da jest, tko zna gdje bi sad bio, a ja ne bih bila s njim, smije se Đurđica. 

Prva je žena otišla od njega, druga mu je umrla, ostao je udovac, u kućanstvu s majkom, koja je umrla 2012., u dobi od 97 godina. Ponešto ga je ona, priča nam, naučila kuhati, ali ništa previše, i sve što je želio, bila je dobra i draga neka žena da mu bude pored, i nešto "na žlicu" da ima jesti. 

- Tako vam je on meni i rekao u prosidbi, da se neću puno kod njega na selu naraditi, a ono..., uz smijeh će i dalje Đurđica. Odmah čim je došla živjeti k njemu na selo, nastavlja, Ilija ju je poveo u šumu po drva, bilo je još nekih takvih iznenađenja.

- Pa vidio sam ja odmah da je ona željna posla... odgovara u šali Ilija. Ima se kamo vratiti, kaže, ako joj ne valja. A ona je ipak uredila kuću, kupila nešto novog namještaja, osjetila se unutra sad ženska ruka. Uživali su u svojoj idili, daleko od grada, kad se dogodio potres. 

Nakon dvije godine ljubavi, zadesio ih je potres.

- Taman smo bili za ručkom, kad je odjednom počelo užasno tresti, toliko da nam je luster pao u tanjure. Izbjegli smo smrt za dlaku. Bilo je užasno, bojali smo se silaziti niz stepenice u dvorište pa smo tako ostali dok god trešnja nije prestala. Potres je uništio kuću, narednih mjesec dana smo živjeli u vikendici prijatelja, tu u blizini, dok nam nije stigao kontejner, prisjećaju se Ilija i Đurđica. Kad je potres stao, kaže ona, Ilija je počeo plakati, kao malo dijete - ta je kuća bila njegov čitav život. Tješila ga je, i utješila, danas su dobro, fizički i psihički. 

- Ne svađamo se, dosad nikad nismo. Često pjevamo zajedno, i zaplešemo, vani u dvorištu, i u tom našem malom kontejneru. Ne razmišljamo što će sutra biti, za nas je sutra već danas. I tako dan po dan. Više se nemamo čega bojati, a sve imamo, što nam treba, ljubavi najviše, zaključuje ovaj prekrasan par, od kojega se svašta može naučiti.

Idi na 24sata