"Ovo vam je Hrvatska 50 kilometara od Zagreba, ovako vam izgleda centralizacija", vikao je uzbuđeni stanovnik Petrinje u kameru N1 televizije nakon jučerašnjeg razornog potresa, pokazujući na ruševine i uništene zgrade koje su progutale svoje stanovnike. "Ovo je gore od rata".

Nažalost, Petrinja je, prema svjedočenjima mnogih reportera koji su ovih dana obilazili porušena područja, doista izgledala kao da je tek izašla iz rata. Neki su išli toliko daleko da su komentirali da izgleda kao da je prije ovoga tjedna prošla kroz nekoliko potresa.

Samo 50 kilometara od Zagreba. U državi koja je nakon rata "iz pobjede trebala krenuti u blagostanje". Razorni potres dokrajčio je ono što je ionako dvadeset godina bilo zapušteno, derutno, zaboravljeno.

Ali potres je ujedno i razotkrio svu trulež države, sustava, politike i institucija.

U zadnja tri dana državni vrh, premijer i predsjednik, tri su puta posjetili Petrinju. Grad koji je izgledao kao da je država odavno digla ruke od njega. Ili ga makar zaboravila.

Petrinja, državi iza leđa

Andrej Plenković i Zoran Milanović zgražali su se i iščuđavali, predsjednik države opet je posezao za slikovitim metaforama, premijer je s izmučenim glasom obećavao pomoć, a obojica su se pozivali na pomoć Europske unije u obnovi.

Ali gdje je bila hrvatska država svih ovih godina? Je li se na Petrinju moglo misliti i prije nego što ju je snašao treći najrazorniji potres u našoj povijesti?

HDZ je zaboravio Petrinju nakon rata. Hoće li je zaboraviti i nakon potresa?

Nažalost, Petrinja nije jedini takav slučaj. Slična pitanja i asocijacije vukle su se i nakon zagrebačkog potresa ovoga proljeća koji je razotkrio svu trulež Bandićeve metropole, zapuštenost centra grada, nestabilnost građevina, nepostojanje infrastrukture, izostanak ulaganja, odnosno ulaganje u Potemkinova sela.

Prirodne nepogode i kataklizme ne mogu se izbjeći, ali se mogu dočekati u boljem stanju, solidnije pripremljeni i opremljeni, kroz brigu o zgradama i građevinama koje izgledaju kao im ne treba potres da se sruše ljudima na glavu.

A dva potresa u godinu dana otkrila su zapuštenost i nebrigu.

A tu onda dolazimo i do pandemije koronavirusa.

Minuta šutnje za žrtve Covida

Hrvatska Vlada jutros je održala minutu šutnje za žrtve potresa u Petrinji, te proglasila dan žalosti. Takvo nešto, međutim, još uvijek se nije upriličilo za žrtve Covida 19, u ovom trenutku njih 3795. 

Dva vala pandemije otkrila su, poput potresa, trulež sustava i neefikasnost upravljanja. U zadnja tri dana koliko pratimo strahovite potrese u Petrinji od koronavirusa preminulo je više od stotinu ljudi. Velikim dijelom i zbog toga što je Vlada kasnila s mjerama, zatvaranjima i lockdownom.

I to zato što se slavila pobjeda nad koronom, kako bi se potom osigurala pobjeda na izborima.

HDZ također voli slaviti (svoju) pobjedu u Domovinskom ratu, neovisno o tome što Petrinja i okolna sela izgledaju kao da rat još nije ni završio. A civilizacija na njih zaboravila.

Kasne s mjerama

I kao što je vlast kasnila s ulaganjima u Petrinju, zbog čega je bjesnio onaj stanovnik Petrinje, tako kasni s obnovom Zagreba, a tako je kasnila i s epidemiološkim mjerama zbog čega i dalje umiru ljudi.

To je kriza upravljanja, kriza sustava, kriza politike koja se manifestira na svakoj nepogodi i svakoj tragediji, koju ne mogu nadomjestiti sve one akcije solidarnosti, humanitarne pomoći i volontiranja običnih ljudi.

Niti tu krizu mogu kompenzirati odlasci državnog vrha u Petrinju. Možda tek otkopavanjem šute. U suprotnom, sve to izgleda tek kao grižnja savjesti.

Ovogodišnje tragedije i kataklizme prilika su za veliko resetiranje, promjenu paradigme, poslagivanje prioriteta, novi način razmišljanja. Nažalost, u zemlji korupcije, politikantstva, političkog oportunizma i manipulacija to je gotovo nemoguće očekivati.

I u samom Zagrebu, a kamoli 50 kilometara od Zagreba.