Hrvatsku javnost zapanjili su svojom mladošću, lakoćom kojom su, često bez ikakva razloga, ubijali svoje žrtve te okrutnošću u počinjenju zločina. Oni se za svoj zločin nisu pokajali...
Neće meni nitko krv puštati, promrmljao je pijani Dražen Kozman i bijesan odjurio iz kafića As u Okučanima. Prije toga je slučajno razbio čašu, a Stipo Dujmić ga je opomenuo zbog toga.
Nakon toga je agresivni Kozman, inače mladić sklon alkoholu, sjeo na bicikl i otišao u Gornje Bogićevce. Vratio se deset minuta kasnije naoružan automatskom puškom. U lokalu su još bili isti gosti.
S vrata je počeo pucati. Na mjestu je ubio Dragomira Došlića (48), Mladena Belinu (36) iz Stare Gradiške i Marka Maroša (66) iz Lađevca.
Cijelo mjesto blokirano, specijalci ga tražili..
Gosti su skakali u zaklon, ispod šanka i stolova, meci su prštali na sve strane, pucale su čaše... Kozman je ranio još šestero ljudi. No to nije bio kraj. Zatvorio je vrata kafića za sobom i krenuo dalje. S terorom je nastavio u kafiću Pinokio koji se nalazio preko ceste.
Zapucao je na policajca koji je taman stigao na dojavu. U Pinokiju je bacio bombu. Tamo na sreću nije nikoga ranio. Zahvaljujući mraku, uspio je pobjeći. Bacio je još jednu bombu u parku u centru Okučana.
Uskoro je došlo do blokade ovog malenog mjesta u zapadnoj Slavoniji. Pozvani su i specijalci iz Zagreba. Svi izlazi su bili blokirani. Potjera za pomahnitalim ubojicom trajala je sat vremena jer je on uspio nakratko pobjeći policiji. Ipak, svjestan da je u policijskom okruženju na kraju se predao.
Dok su ga privodili cijelo vrijeme je ponavljao 'Neće meni nitko krv puštati!, Neće mene nitko proganjati'. Cijelo vrijeme je plakao, a desna sljepoočnica bila mu je rasječena.
Odmah je priznao policajcima da je pušku bacio u parku zajedno s bombom. Imao je 1,5 promila alkohola u krvi.
Narodnjaci su ga u kafiću smetali
Kod suca, dan kasnije, branio se šutnjom. Ipak, uskoro se ispostavilo kako je okučanski masakr bio kulminacija nategnutih odnosa. Cijelu subotu, Kozman je proveo s rođacima na kolinju. Otišao je rekavši da mora nešto obaviti u gradu.
Kozman je prigovarao jer su se u Asu puštali narodnjaci. Očevidac i jedan od ranjenih Stipe Dujmić (38) ispričao je kako je Kozmana tu večer prvi put vidio u lokalu. Dujmić je bio sa sinovima, kojima je Kozman prostrijelio noge. Kozman mu je djelovao sasvim normalno, a čak je i vidio da se šalio s jednim gostom.
Pušku je nabavio od Josipa Miculinića koji je nakon masakra strahovao da se netko ne osveti njegovoj obitelji. Rekao je da bi se ubio da je znao što će Kozman učiniti. Tko zna koliko bi još ljudi stradalo da nije ostao bez municije.
Sve je radio da privuče pažnju na sebe
Dražen Kozman godine je proveo u popravnim domovima. Bio je agresivan od djetinjstva i imao je psihičkih problema. Problemi su počeli kao je kao devetogodišnjak 1992. preselio s obitelji zbog rata Novu Gradišku. Otac je bio u vojsci pa je neko vrijeme odrastao bez muškog autoriteta. Vratili su se kući nakon akcije Bljesak.
Peti razred osnovne škole pao je čak tri puta te je u školu prestao ići 1997. Uz suglasnost roditelja završio je u osječkom Centru za odgoj mladeži. Njegova asocijalnost manifestirala se na način da se iživljavao nad drugima, krao, a sve to kako bi privukao pozornost na sebe. Profesor tjelesnog vjeruje kako je Kozman bio i zlostavljan, a očigledno je bilo da je bio zapušten. Bježao je čak četiri puta. Otac mu je preminuo 1998. i to ga je strašno potreslo.
Zbog krađa je 2001. godine završio u Odgojnom domu u Ivancu. Povremeno je radio, ali i krao pa novcem nabavljao oružje. Neko vrijeme proveo je i u Lepoglavi i Požegi zbog krađa.
'Opalio mi je šamar i vikao: Đubre jedno, smeće!'
Na očitovanju o optužnici na Županijskom sudu u Osijeku, šest mjeseci nakon masakra, Kozman je na sudu bahato rekao 'Uopće nisam kriv, izazvali su me!'.
Nakon svjedoka Kozman je ispričao svoju verziju.
- Žao mi je zbog svega i ispričavam se obiteljima stradalih, iako znam da im najmilije više nitko ne može vratiti - iznenadio je trostruki ubojica, ali je zatim ponovio da se ništa ne bi dogodilo da nije bio izazvan.
- Te sam večeri stvarno bio pijan. Kad se čaša slučajno razbila, Stipo Dujmić, kojega nisam poznavao, opalio mi je šamar i vikao: Đubre jedno, smeće! Poludio sam - ispričao je. Otišao je kući po oružje. Tvrdi kako je mislio da je puška namještena na pojedinačnu paljbu jer je htio samo raniti Dujmića. Nije znao objasniti kako se prebacila na rafalnu paljbu. Nije se sjećao ničega što je napravio u kafiću Pinokio.
Tijekom istrage zaključeno je da on ima težak disocijativni poremećaj.
Na slobodu će tek 2053. godine
Dok je slušao presudu neprestano je zurio u pod. Bio je miran. Kad ga je sutkinja Jadranka Đaković proglasila krivim samo mu je vilica na trenutak zadrhtala.
Osuđen je na maksimalnu jedinstvenu kaznu od 40 godina zatvora. Dobio je triput 14 godina za ubojstva, ukupno 17 godina za ranjene, deset godina za pokušaj ubojstva policajca i dvije za nedopušteno držanje oružja.
S obzirom na to da je osuđen na maksimalnu zatvorsku kaznu imao je pravo na dvije žalbe Vrhovnom sudu. Obje su odbijene. Na slobodu će tek 2053.