Rođendanske svijeće i prskalice obasjavale su prostoriju.
POGLEDAJTE VIDEO:
Maleni Ivan oduševljeno je mahao rukama vidjevši da mu se s torti na stolu smiješi njegov omiljeni lik iz crtića - Miki Maus. Svi su mu pjevali “Sretan ti rođendan”.
Mama Sandra sretno se smješkala držeći u naručju svog jedinca koji je slavio prvi rođendan. Odjednom se otvaraju vrata i u prostoju ulazi muškarac u odori s oznakom Tigrova na prsima.
POGLEDAJTE VIDEO:
Na trenutak Sandri je zaigralo srce. Na trenutak je sve u njoj zavrištalo od sreće. Na trenutak je zaboravila da je prije samo godinu dana ostala bez svog Marijana, koji je, isto tako, dolazio kući u odori pripradnika Tigrova. U sobu je ušlo nekoliko pripadnika ove postrojbe, Marijanovih prijatelja. Nosili su mnoštvo balona, darova, tortu i malenog plišanog tigra. Sandra je disala duboko kako bi se smirila. Znala je da oni dolaze na rođendan njenog Ivana, ali je njena podsvijest poželjela drugo.
Tužna životna priča Sandre Križan (26) iz Ilače, mjesta nedaleko od Vukovara, potresla je cijelu hrvatsku javnost. U samo deset mjeseci ta je mlada žena doživjela najveću sreću, a potom i najveću tugu, te se susrela s borbom za vlastiti život. Ostala je trudna, udala se za ljubav svog života, Marijana Križana, pripadnika Tigrova, mjesec dana nakon svadbe doznali su da Marijan boluje od tumora na mozgu.
Tigrovi su prvi uskočili u pomoć mladoj obitelji.
- Svaka im čast. Puno su nam pomogli kad smo otkrili da Marijan ima tumor na mozgu. Bilo je to nekoliko dana nakon sinova rođenja. Žalio se na užasne glavobolje. Kad su ga pregledali u Zagrebu, odmah je operiran. Tigrovi su mi financijski pomogli pa smo sin i ja mogli biti kod njega u bolnici. Ti dani sad su mi dragocjeni jer je sin proveo neko vrijeme s ocem, a i on je mogao barem malo uživati u sinu. Nismo mislili da će to tako kratko trajati - kaže tužno Sandra.
Marijan je umro nedugo nakon rođenja sina. Dva dana nakon njegova pogreba Sandra je doznala da boluje od leukemije i od tada pa sve do danas traje njena borba za život. Mjesecima je odlazila u Zagreb na liječenje kemoterapijama. Izgubila je kosu, kilograme, trpjela bolove, mučnine, sav užas koji izaziva liječenje od opake bolesti. Borila se i za svoju psihičku stabilnost jer se nije smjela prepustiti žalovanju za suprugom, kojeg nije stigla ni oplakati. Iako iznenada suočena sa svime, niti jednog trenutka nije odustala od borbe znajući da je kod kuće čeka mali Ivan, koji joj je sad sve na svijetu.
Ivan je moja snaga i motiv da izdržim sve što mi se događa. Ostao je bez tate i ne smije ostati i bez mene, rekla je Sandra na početku svog liječenja.
Dok je bila u bolnici, o Ivanu su se brinuli njena majka i sestre.
Kad je prvi put došla kući iz bolnice, maleni Ivan nije ju prepoznao jer, kad je otišla, mama je imala kosu, a kad se vratila, bila je potpuno ćelava.
- Dva tjedna prije Ivanova rođendana imala sam transplantaciju. Mučne kemoterapije imale su učinka i liječnici su procijenili da je vrijeme za transplantaciju. Svi moji u obitelji dali su krv, a sestra Katarina odabrana je za donora koštanih stanica. Bila je hrabra i odlučna da mi pomogne i sad svima kažem da me mama rodila, ali sestra mi je dala drugi život. Neizmjerno sam joj zahvalna - kaže Sandra, koja je nakon transplantacije koštanih stanica i prvih kontrola odmah došla kući kako bi organizirala veliku proslavu za sinov rođendan.
Pozvani su prijatelji, rodbina, svi koji su Sandri pomagali tijekom liječenja, pripadnici Tigrova, koji su uz nju bili od prvog dana Marijanove bolesti.
- Htjela sam pravu feštu za Ivanov prvi rođendan. Nadam se da smo njome obilježili kraj ovog vrlo tužnog i nesretnog razdoblja u našim životima. Kad je Marijan umro, nisam imala ništa. Vratila sam se s djetetom k svojim roditeljima, nisam imala nikakva primanja, samo dug za kredit za kuću koju smo Marijan i ja kupili za našu malu obitelj. Požalila sam se javnosti i svi su mi pomogli. Svima hvala zbog toga. Dobri ljudi riješili su moje najveće probleme. Ivan je dobio malu očevu mirovinu, ja sam dobila dječji doplatak i time mogu plaćati rate za kuću, koju polako i sređujem i pripremam se za preseljenje.
Marijanu sam napravila spomenik, sebi kupila polovni automobil da mogu svaki četvrtak u Zagreb na kontrole, jer to je sad moja svakodnevica. Redovite kontrole obavezne su kako bi se utvrdilo je li transplantacija uspjela ili se leukemija vraća. Ali ja imam punu vjeru u život, u svoje izlječenje, i sigurna sam da je moja najgora godina dana u životu prošla - kaže Sandra Križan, mama heroina iz Ilače.