Opasnosti kod ulaska u oluju uvijek ima, ali strah traje kratko. Pripreme nas za sve uvjete koji nas mogu očekivati gore, priča nam hrvatska znanstvenica s adresom u SAD-u, dr. Željka Fuchs (43).
Njezin posao doista izgleda kao u filmu “Lovci na oluje”. Avioni, sonde, gomile skupe opreme, ali i adrenalina te stresa dio su njezina radnog dana. Na doktoratu u New Mexico Techu radila je na projektu EPIC, tijekom kojeg je letjela iznad Tihog oceana, koji je poznat po razornim olujama. Kasnije su se takva istraživanja samo nizala.
- Odlučila sam sa svojim mentorom s doktorata, Daveom Raymondom, voditi takav jedan projekt (OTREC). Nakon puno rada i lobiranja u Washingtonu dobili smo financiranje i sad je pred nama najveći projekt u našim životima - kaže nam.
Željka za olujama traga kako bi istražila nastanak ekstremnih vremenskih pojava, ali i kako bismo mogli preciznije znati prognozu vremena za danas, sutra ili za 10 dana.
- Želimo znati treba li navodnjavati, što saditi u koje vrijeme i gdje, što nas čeka u budućnosti, kakva vrsta poljoprivrede na kojoj lokaciji i slično - objašnjava Željka značajke projekta. Projekt počinje za manje od mjesec dana, a terenski dio, koji uključuje i 160 sati letenja, planiran je za 2019.
- Ovo ljeto idem operativno izvidjeti gdje nam je najbolje imati avion, jer projekt ima središte u Kostariki, otkud ćemo letjeti iznad Tihog oceana. U sklopu projekta letjet ćemo na visini od 15 kilometara, odakle ćemo bacati sonde koje će kroz tih 15 kilometara mjeriti temperaturu, tlak, vlagu i vjetar - kaže Željka.
Istraživanjem žele razumjeti kako nastaje konvekcija, najbitniji dio poremećaja, poput razornih oluja, te istražiti zašto se neki poremećaj razvije, a neki ne.
Svaki novi let ima svoje čari
- Uvijek sam uzbuđena kad idem na let. Pretpostavljam da će mi na OTRECU biti stresnije jer će uspjeh leta najviše ovisiti o meni i mojim odlukama, ali me sve što nas čeka vrlo veseli - kaže Željka i dodaje kako je u zraku uvijek radna atmosfera, što ne ostavlja prostora za emocije. Svaki dan na terenu počinje sastankom viših istraživača, na kojemu se, prema prognozama, odlučuje hoće li se tog dana letjeti. Potom se radarom ocijeni gdje se leti i kojom putanjom te se odlučuje gdje će se bacati sonde.
- Za puno razumijevanje konvekcije letimo na visini od 15 kilometara jer s te visine moramo bacati sonde koje kroz tih 15 kilometara mjere temperaturu, tlak, vlagu, vjetar... Kod bacanja sondi moramo biti pažljivi jer ispod nas ne smije biti putnički avion, a ako smo u zračnom prostoru druge države, oni nam trebaju dati dopuštenje - kaže Željka. U avionu često radi jogu, a ostatak posade sklekove jer im fali aktivnosti.
- Svi se smijemo kretati po avionu i raditi s instrumentima dok god jedan iz grupe ima slušalice i vezu s pilotskom kabinom. Kad pilot kaže: ‘Vežite se’, mora se poslušati jer je tad situacija ozbiljna. Na puno je letova bilo poniranja, turbulencije kave su se prolijevale, no za nas nije bilo opasnosti dok smo bili zavezani. Problemi krenu ako se ne poštuju pravila - govori.
Željka se nakon doktorata u Americi vratila u Hrvatsku, sa željom da znanje prenese na studente u Hrvatskoj i motivira ih da zavole budući posao. Vremenom ju je želja za novim izazovima, ali i želja njezine djece, odvela nazad u Ameriku.
- Živimo u malome mjestu Socorro na ‘Divljem zapadu’ i nekako smo se svi ovdje našli. Ovdje sam mnogo napredovala, dobiti novac za projekt veličine OTRECA vrlo je rijetko, možda jedan posto znanstvenika uspije u tome. Moj sin Martin od 13. godine sluša predavanja na fakultetu, a zbog preskakanja razreda sad završava srednju školu i planira studirati statistiku. Sara će raditi nešto sa životinjama, a Lara želi biti biolog. Mislim da je najveća razlika između odrastanja u SAD-u i u Hrvatskoj, barem za moju djecu, što ovdje mogu biti tko jesu te da sustav to podržava i motivira - zaključuje Željka.