Dvije rečenice od ukupno pet riječi govore sve što je važno i što treba znati o skupini napadača na Srbe u šibenskom zaleđu, na, dakle, skupinu ljudi razne dobi, od djece do sredovječnih muškaraca, koja se, o gle čuda, usudila u zemlji hrvatskoj gledati kako srpski nogomet glumi zagrebački.
Te dvije rečenice od čak pet riječi su: “Novinari Srbi! Jebem vam majku!”, a izgovorili su ih neki od privedenih huligana, junaka prekrivenih lica koji, eto, ni uz nadljudski napor ne razumiju zašto ih se, zaboga, privodi i zašto će im suditi, a oni su, samo, u trenucima raskošne dosade sjeli u Splitu u automobile, odvezli se stotinjak kilometara dalje i tamo tukli sudržavljane čija su građanska prava određena etničkom pripadnošću.
Privođenje i otkrivanje dalmatinske podružnice Ku Klux Klana krasna je prilika da se u “Otvorenom” HTV-a okupi birano društvo, s najmanje dva sociologa, pa da zemlji i svijetu objasne kako iza šovinističkih istupa i brzog prelaska s riječi na, prema ovdašnjim zakonima, kaznena djela, stoji nešto više, veće i složenije od nepatvorene mržnje, golog nasilništva i apsolutnog manjka vjere da je Hrvatska stvarno država u kojoj su zakoni jednaki za sve, a svi jednaki pred zakonom.
Nekolicina mladih batinaša, uređenih tako da to košta - od obuće, preko tetovaža pa do uobičajene opreme za nanošenje ozljeda - napadom na skupinu Srba, hrvatskih državljana, uživatelja mogućnosti da najnormalnije, u paketu IPTV usluga, gledaju utakmicu Crvene zvezde, uspjela je u nečemu što im svakako nije bila namjera.
Obesmislili su, što možda nije prvo po značaju, ali redoslijed svakako sad i nije najbitniji, sve silne mudre riječi i sve sate televizijskog prime timea u kojima im je bildan status unutar, u ovom slučaju, Torcide. Zatim su, a i to slučajno, jer oni samo mrze Srbe i vole ih tući, kompletan sustav, od policijskog do pravosudnog, prikazali jalovim i nesposobnim da što prije nađe i što oštrije kazni rasiste u ljetnoj opravici. Još su i krajnje socijalistički model vođenja Hajduka razobličili kao malo više nacional-socijalistički.
No dobro, sve da se i pravimo kako je upad u birtiju, uz prateće pucanje tanjih kostiju i slabašnijeg inventara, izolirani incident - uz zanemarivanje pitanja o tome koliko točno incidenata čini pravilo - teško da možemo, čak i kad bismo htjeli, ignorirati ulogu niza famoznih struka u proizvodnji nasilnika koji se onda, o gle čuda neviđena, upravo tako, nasilnički, ponašaju.
Nije se stadionski Ku Cro Klan dogodio ni sam od sebe ni zbog neprovođenja reformi školstva ili, evo neka bude, SDSS-a u vlasti s HDZ-om, nego zahvaljujući dugogodišnjem podilaženju masama sa stadionskih okuka čiji su ispadi opisivani kao sjajna atmosfera, velika potpora 12. igrača onoj jedanaestorici na ledini ili, u zadnje vrijeme, oblik protesta protiv Hrvatskog nogometnog saveza i protežiranja Dinama u domaćem prvenstvu u kojem je, inače, prehlađeni Olmo bolji od najmanje dvije trećine zdravih igrača, i to zajedno.
Medijska slava, tromo i dobrohotno pravosuđe te znanstvena opravdanja za kaznena djela, uz sveopću besperspektivnost života u destinacijama - u kojima se čovjek ne osjeća kao Pepeljugin unuk samo kad se utopi u masu u čijoj je paralelnoj stvarnosti sve dopušteno - porodili su dvadeset i nešto godišnjake koji, umjesto da ševe po plažama, mućkaju koktele ili ih piju, odlaze iza devet sela i tamo, u desetom, rade ono zbog čega im u plemenu raste utjecaj, a u sudu deblja dosje.
I nije, iako se možda čini suprotno, problem prvo, nego drugo. Najveća prepreka bilo kojoj akciji je strah od posljedica, dakle ono što u slučajevima navijačkog nasilja u nas kontinuirano izostaje. Vezane ruke, transport u marici, mjesec dana pritvora i majica na licu pred “novinarima Srbima”, realno, nije nešto što mladi organizam ne može podnijeti za bolje mjesto na krivini i priliku da osobno povede pjesmu s juga ili sjevera ili o istim stranama svijeta.
Očekivati da razumni dio onih što čine navijačku supkulturu sam popravi sve što je sustavno kvareno iluzorno je koliko i nadati se da će skupina privedenih nasilnika koji su organizirano išli tući stanovnike nekad okupiranih područja koliko sutra upisati njemačku filozofiju i doktorirati na Karlu Jaspersu, s akcentom na njegovo “Pitanje krivnje”.
Posljedično, jedini lijek za krivnju je adekvatna kazna sa svim ostalim posljedicama, od onih pri pokušaju neuspjelog ulaska u stadion pa do mogućnosti zapošljavanja što, istina, za nekoga tko se zabavlja trčeći s teleskopskom palicom i nije najbitnije životno pitanje.
Od ovoga trenutka pa do sudnjeg dana može se govoriti o uzrocima, krivo ili točno sasvim svejedno, ali sve dok nema sankcija kao posljedica konkretnih djela, razumno je očekivati nove i nove sage u kojima će, kažimo tako, nemoguće postati moguće. Ili, u prijevodu, postojat će i djelo i žrtve, dok će se krivcima baviti društvena znanost i pripadajući joj znanstvenici koji lako osuđuju svako devijantno ponašanje te još lakše dodaju prokleto “ali”.
Otkako su, a to je davno bilo, navijačke skupine postale društvu važnije nego što je to realno i racionalno, napisane su tisuće stranica teksta o povijesti klubova iza kojih stoje, o nogometu kao takvom - dakle kao igri socijaldemokratskih korijena koju su klasne, više nego sve druge razlike, rastočile i internacionalizirale - o, zašto ne reći, svi oni etnički Srbi bez kojih bi u svečanim salonima podno istih takvih loža bilo puno manje trofeja i puno više prašine. Rezultat je, vidimo, krajnje nepovoljan - kako bi rekli sportski komentatori.
Pokušati sve isto još jednom, nadajući se nekom drugom ishodu manifestacija, je gluposti. Probati nešto drugo, gore po aktere nasilnih i nacionalističkih ispada, je, međutim, neophodno. Tko ne vjeruje, podsjetit ćemo ga da je sve što su privedeni batinaši imali reći bilo: “Novinari Srbi! Jebem vam majku!”.