Ako netko želi postati udomitelj, ali onda takvu odluku previše važe, možda je bolje da u to ne ulazi. Za udomiteljstvo je potrebna velika želja koju ništa ne može pokolebati, kažu Mario (43) i Ivana Prka (39) iz Koprivnice, jedni od petero dobitnika ovogodišnje nagrade za najbolje udomitelje Hrvatske, dodijeljene u srijedu u Zagrebu. Unatrag sedam i pol godina ovaj je par udomio 25 djece, koja su im često dolazila traumatizirana, zanemarena, čak i zlostavljana, i kod njih se oporavljala, prvi put osjetivši što znači siguran dom.
POGLEDAJTE VIDEO
Često im socijalni radnici, uz prethodnu najavu, s djetetom u naručju na vrata kucaju i usred noći, znajući da su spremni prihvatiti dijete koje je po hitnom postupku izdvojeno iz svoje biološke obitelji. I bez točne adrese, s ulice se, nekako, prepoznaje Ivanina i Marijeva kuća - sve je u tom velikom dvorištu lijepo, brižno uređeno, sa stilom, njihov je dom jako ugodno mjesto. A u njemu, osim bračnog para, živi njihova kći Tiara (7) i Ivanin sin iz prvog braka Teo (16), drugi zajednički, posvojeni sin koji im je stigao kao mali, udomljeni dječak, kao i još dvoje udomljene djece - dječak, kojega su udomili prije dvije i pol godine, te još jedna djevojčica, djevojka već zapravo, koja je stigla nedavno.
VELIKA MOTIVACIJA
- Nakon što smo Mario i ja krenuli u zajednički život, htjeli smo dijete, no kako to baš nije išlo glatko, počeli smo razgovarati o posvojenju, a nakon toga i o udomljavanju. Počeli smo s jednim udomljenim djetetom, ubrzo je stigla i naša Tiara, što nam je, zapravo, bila još i veća motivacija da nastavimo s udomljavanjem - priča nam Ivana, po struci medicinska sestra u domu za starije, u kojemu radi i Mario, u sektoru prehrane.
Par koji se zaljubio u staračkom domu svoju je ljubav pružio djeci - bez doma. Ivana se teško razboljela prije dvije godine, kad joj je otkriven karcinom dojke s metastazom, no kaže nam kako nikad nije bila opcija prestati s udomljavanjem. Ono je njihov život, a djeca su joj, kaže nam, velika motivacija u borbi s bolešću. Mario joj je posvetio nagradu koju je u srijedu primio u Zagrebu.
- Ne damo se. Prošla sam operaciju, primala kemoterapiju i pametni lijek, i taman kad sam mislila da će sve biti dobro, bolest se vratila. Sad sam opet na kemoterapiji. Ali dok su djeca u kući, za bolest u njoj nema mjesta - odlučno će Ivana.
- Ispričat ću vam samo jednu situaciju, da vidite što je udomiteljstvo. Najmanji naš udomljeni dječak stigao je ovamo s dvije i pol godine, romsko je dijete. Nije znao hrvatski, bio je potpuno zapušten, no adaptirao se vrlo brzo. Već je kroz pola godine, kad bih ga stavljala na spavanje, iz kreveta pružao ručice i vikao: 'Teta, ja tebe volim!', i to je meni najveća nagrada - kaže Ivana. Dječak je danas, vidimo i sami, preslatko, nasmijano, znatiželjno dijete. Djevojka koja im je nedavno pak stigla iz traumatičnih okolnosti već je nakon samo tjedan dana, govori Ivana, pjevala, toliko lijepo da obitelji sad pjeva svaku večer, imaju i pravi mikrofon.
Djeci, pojašnjava Mario, obično treba oko mjesec dana da se adaptiraju nakon dolaska, sve ovisi o traumama s kojima su došla, a s njima dolazi baš svako dijete. U nemalom broju slučajeva djeca su kod njih smještana po hitnom postupku.
- Zna se dogoditi da nam telefon zvoni u noći i socijalni radnik dijete dovede već za sat vremena. Ili pozovu nas pa mi po dijete idemo na policiju. Što su sve ta djeca u svojim malim životima vidjela i gledala, ne možete ni zamisliti. Ima tu zato puno buđenja noću, noćnih mora, mokrenja u krevet... U pravilu, djeca hitno izdvojena iz bioloških obitelji ostaju nam kratko, do mjesec dana, i općenito nam dolaze predškolska djeca. Jednako tako, u većem broju su to romska djeca - kaže Mario priznajući kako su i sami u početku imali predrasuda prema toj djeci, koje su vrlo brzo iščeznule.
DJECA OSJETE RADOST
I svako novo dijete u njihovu kuću unese jedno novo iskustvo, a sama djeca ovdje, često i prvi put, osjete radost.
- Udomiteljstvo nije jednostavno i često nije lako, traži puno strpljenja. Kad dođe novo dijete, ostala se djeca ponekad uplaše da će od nas dobivati manje pažnje pa je potrebno sve dobro izbalansirati - govori Mario.
Ivana pak dodaje kako ni njihovoj biološkoj djeci sigurno nije bilo jednostavno prihvatiti činjenicu da su mama i tata udomitelji, no Tiara i Teo, kao i posvojeni dječak, tako primaju životnu lekciju o dobroti i velikodušnosti, dijeljenju, o velikoj empatiji.
- Ja se uvijek imam s kim igrati i nikad mi nije dosadno - kaže nam posvojeni sin na pitanje kako je živjeti s djecom koja dolaze na udomljavanje.
- Da svako kućanstvo u Hrvatskoj, koje to može, uzme samo jedno dijete na udomljavanje, zamislite koliko bi to bilo djece spašene od zanemarivanja ili zlostavljanja. Često nam ljudi kažu kako ne bi mogli udomljavati jer bi im se bilo teško kasnije od te djece odvojiti, a ja im onda kažem da je puno teže djeci koja žive u nenormalnim okolnostima, a koja bi dala sve da u normalnoj obitelji provedu makar i samo jedan dan - napominje Ivana.