Ana je udomiteljica godine: Već 39 godina 'mama' je tuđoj djeci, sada brine o malenom Sandiju

- Mama mi je kupila ovo odijelo u Varaždinu, da budem najzgodniji! Ja svoju mamu volim do neba, a i ona mene, ponosno će Sandi (4), prelijep, i nevjerojatno simpatičan dječak udomljen kod gospođe Ane Mikulek (67) iz Nove Vesi Petrijanečke pored Varaždina, koja udomljava djecu punih 39 godina. Zbog svog je dugogodišnjeg udomiteljskog staža danas, na obilježavanju prvog Nacionalnog dana udomiteljstva, dobila nagradu za životno djelo, koju joj je uručio ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Marin Piletić.

POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:

Pokretanje videa...

01:14

Video vijesti | Video: 24sata Video

Godišnje nagrade za udomiteljstvo dobilo je još četvero udomitelja - Marija Igrec iz Varaždina, Marija Franić iz Splita, Mario Prka iz Koprivnice i Natalija Rajtar iz Vrbovca, sve redom dugogodišnji udomitelji djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Od oko 2.600 udomitelja, koliko ih u Hrvatskoj ima, petnaestero ih je bilo nominirano za nagradu, među njima i Mladen Kožić i Ivo Šegota, prvi udomitelji u životnom partnerstvu. 

Maleni Sandi je u obitelj Mikulek stigao kad mu je bilo osam mjeseci - u toj je obitelji prohodao, progovorio, u njoj je dobio svu ljubav i pažnju. Ana o njemu danonoćno brine budući da je jako bolestan, čeka transplantaciju bubrega, na koju bi trebao u Austriju. Vedro je i nimalo sramežljivo dijete, uživao je na dodjeli nagrada u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, plijenio pažnju. Jedan je od  trinaestero djece o kojima gospođa Ana i njezin suprug Milan brinu, ili su nekad brinuli. 

- U našoj je kući odrastalo ili odrasta 13 djece, većinom su to bile djevojke, danas su neke od njih i same majke, neke čak i bake. Kad sam krenula u udomiteljstvo, htjela sam društvo za svoju kći jedinicu, na kraju su nam stigle tri bebe, djevojčice, i kod nas dugo ostale, bilo je to 1984, ispričala nam je gospođa Ana. Osim Sandija, u obitelji su trenutačno još dvije djevojke. Jedna radi u Zagrebu, zarađuje za svoj kruh, no i dalje dolazi kući za vikend, to je njezin dom, kaže nam gospođa Ana.

- Ona je s nama isto kao i Sandi, od svog osmog mjeseca, i naše je dijete, i naravno da će za nju uvijek biti mjesta u našoj kući, kaže udomiteljica, dodajući kako je u kontaktu sa svom "svojom" djecom, velika su i vesela obitelj. 

- Kao i u svakoj obitelji, i kod nas je bilo smijeha i suza, nesretnih školskih ljubavi, ali sve smo rješavali zajedno, i problema nije bilo. Sve su djevojke ostale kod nas do udaje, bilo mi je nezamislivo nakon punoljetnosti ih pustiti u svijet, kad nisu imale kamo... nastavlja gospođa Ana, koja se tuđoj djeci nesebično daje gotovo četrdeset godina. Govori kako joj je najveća nagrada zagrljaj svakog djeteta.

- Kad sam Sandija ostavljala nedavno u bolnici, plakala sam od muke, a on mi je rekao: 'Mama, nemoj plakati, budi hrabra!. Kad vidim djecu u domovima, sve bi ih uzela k sebi, nažalost ne mogu, kaže dobitnica nagrade za životno djelo. Kako je Sandi bubrežni bolesnik, ona malo spava jer je dječak noću prikopčan na aparat, dok i preko dana mora brinuti o njegovom zdravlju. Ništa joj, kaže, nije teško, jer ga jako voli, kao i on nju. Od sveg srca zahvaljuje osoblju nefrologije na Rebru koje joj je, kaže, već pune tri godine, otkad se Sandi tamo liječi, na raspolaganju noć i dan. Često s dječakom putuje u Zagreb, nadaju se i skoroj transplantaciji u Innsbrucku u Austriji.

Potencijalnim novim udomiteljima gospođa Ana poručuje kako je to posao koji traži, prije svega, veliko srce, ali je i nagrada najveća moguća - nagrada su sretna, i sigurna djeca.  

Naknada po djetetu, kao "plaća" udomitelja, iznosi tek 1.300 kuna, za djecu se dobije i opskrbnina, gospođa Ana kaže da je to malo u odnosu na plaću koju netko dobije i za osam sati rada, dok udomitelji rade danonoćno. 

'Nagradu posvećujem bolesnoj supruzi' 

Obitelj Marija Prke iz Koprivnice je unatrag sedam i pol godina udomila čak dvadeset i petero djece - uvijek su spremni dijete primiti u kriznim situacijama, a jednog su dječaka i posvojili. 

- Ovu godišnju udomiteljsku nagradu posvećujem supruzi koja je prije osam godina bila pokretač naše udomiteljske priče, i koja je unatoč  borbi s teškom bolešću, i dalje puna entuzijazma, i ne posustaje od želje pomaganja djeci bez odgovarajuće rodteljske skrbi, poručio je Prka. Dobitnica nagrade Marija Igrec iz Varaždina rekla je kako je najveća nagrada njoj kao udomiteljici spoznaja da je njezin dom  ujedno dom udomljenoj djeci. Majka je dvije odrasle kćeri, udomiteljstvom se bavi devet godina - podršku pruža djeci koja su u sustav tek ušla, kao i mladima koji iz udomiteljstva izlaze.

Marija Franić iz Splita udomiteljica je od 2010., pružila je dom dvanaestero djece, i njena je obitelj jedna od rijetkih koje su spremne skrbiti za stariju djecu te za djecu s problemima u ponašanju. Dječaka, koji im je bio prvo udomljeno dijete, posvojili su 2013. Natalija Rajtar iz Vrbovca ima također devet godina udomiteljskog staža, i izrazito je senzibilizirana za skrb o djeci romske nacionalne manjine, stoji u obrazloženju nagrade koju je primila. 

Ivu Šegotu i Mladena Kožića, prve udomitelje u Hrvatskoj koji su u životnom partnerstvu, za udomiteljsku je nagradu predložio Dječji dom u Nazorovoj, čija ravnateljica Jasna Ćurković Kelava kaže kako joj je jako drago što je stručni žiri prepoznao kvalitetu njihovog udomiteljstva, i uvrstio ih među kandidate. Nagradu na kraju nisu dobili, oni sami kažu da zbog toga nisu razočarani, čestitaju svim dobitnicima. 

.- Počašćeni smo nominacijom, posebno zato što je došla iz Dječjeg doma u Nazorovoj. Jako dobro surađujemo s njihovim stručnim službama - logopedima, psihologinjom koja nas prati tri godine, otkad su djeca s nama, sretni smo što su nas prepoznali kao nekoga koga treba nominirati, kao što smo sretni i zbog svih ostalih, koji su nagradu dobili, poručuje Šegota. 

- Voljeli bismo da sadašnjih 2.600 udomitelja iduće godine poraste na barem tri tisuće. U državi je milijun i pol domaćinstava, nadam se da će nas biti sve više koji možemo primiti djecu i brinuti o njima, kaže Kožić. Obojica dodaju kako udomiteljski, odnosno roditeljski posao nije lak, ali vrijedi truda, pogotovo vrijedi sreće, i osmijeha djece, zaključuju.

Prije tri godine udomili su dva dječaka s poteškoćama, koji lijepo napreduju, i žive u sretnom obiteljskom okruženju.