To je to što me zanima!

Ivano ima 12 godina, ide u peti razred, ima bijele tenisice, bicikl i Mickeyja Mousea. I autizam

Obitelj Rešetar nas je uvela u svoj dom, kako bi nam pokazali kako je živjeti s autizmom. Upoznajte Ivana, sjajnog dječaka koji rastura sve prepreke pred sobom
Vidi originalni članak

Ne možete u stan u cipelama. Ne možete u stan u cipelama. Ne možete u stan u cipelama. Ne možete u stan u cipelama. Suzo, oni ne mogu u stan u cipelama.

Nije nas uopće pogledao. Iz škole je izašao u pratnji asistentice, s čvrsto nabijenom kapom ispod koje su provirivale iskričave oči. Došljapkao je kroz promočeni asfalt prema majci koja je pocupkivala na parkiralištu. Studeni je, hladno je, a mi čekamo već petnaest minuta.

Suzo, oni ne mogu u stan u cipelama. Ne možete u stan u cipelama, odrješito je podviknuo i napokon nam se zagledao u lice. 

Ivano Rešetar ima gotovo 12 godina i ide u peti razred. Ima bicikl, bijele tenisice, plišanog Mickeyja Mousea i autizam. 

Nekoliko dana ranije, javili smo se Suzani, njegovoj majci. Ideja je bila provesti par sati s njima i pokušati uhvatiti djelić dana jedne neobične obitelji. Umjesto toga, dobili smo iskrenu, nerazrijeđenu priču o životu ispod kišobrana. 

Autizam je relativno nepoznat u hrvatskoj javnosti. Premrežen je poluinformacijama, stigmama i teorijama zavjere. Iako se manifestira na bezbroj načina, a spektar u kojem se nalazi je širok i nepregledan, jedna stvar mora biti kristalno jasna: Autizam traje do kraja života. Nitko nije odgovoran za njega, niti bi se trebao takvim osjećati, a ekipa iz spektra nikad, ni u kojem trenutku, ni u jednom slučaju, ne smije biti izložena nasilju, omalovažavanju i izrugivanju. 

Ne možete u stan u cipelama, doviknuo je posljednji put i provjerio jesmo li se zbilja izuli. Pažljivo se ogledavamo po domu obitelji Rešetar dok se Suzana ispričava i priča nešto o trosjedu kojeg ne dostavljaju već tjednima. Ivano je otrčao u kuhinju, prema perilici suđa. Mora je isprazniti. I onda opet napuniti. Pa isprazniti. Potraje to.

Kava krčka na štednjaku dok Suzana raspakirava ručak. Sarma i pire. Ivano jede isključivo sedam vrsta hrane. Osim navedenog, priznaje još samo špinat, jaja, bolonjez, pizzu s četiri vrste sira, puding i linoladu. Ništa drugo.

- Sve mora biti sekvencionirano, hrana se ne smije dodirivati - pojašnjava Suzana dok donosi pušeće šalice kave na stol i servira sinu ručak. Sve na tanjuru je odvojeno. Ivano žvače, ne obazire se na nas. Grabi rukom u vrećicu s kruhom.

- Kruh se ne smije rezati nego se kopa iznutra. A onda se rola u loptice. Samo tako se jede. Svaki put, bez iznimke - priča žena dok vilicom gurka krumpir prema sredini tanjura.

Što se događa ako se izađe rutine, pitamo dok primičemo šalice usnama.

- Kaos. Autizam je neurobiološki razvojni poremećaj. Ovisni su o rutini i sve mora biti predvidljivo, a ako nije, stvara im se frustracija. Nije to toliko neobično. Gledaj, mi svi volimo rutinu, volimo ujutro skuhati kavu, otići u dućan, imamo svoje male rituale. A kad nam se nešto dogodi, ako ispadnemo iz takta, raste nam nervoza. Takav je i Ivano. Samo što postoji mala razlika. Ako se nama prekine ritual, ako nam, recimo, crkne auto nasred ceste, stat ćemo sa strane i pozvati pomoć. Ivano neće. Tu se događa raspad sustava, sve pada i on nema alternativu. Ne poznaje je. Razumije rutinu, naučenu po obrascima - pojašnjava Suzana i opisuje nedavnu situaciju u školi. Profesorica iz prirode se nije pojavila i automatski je iz kolotečine izbacila dječaka koji je naviknut da tog dana moraju imati sat prirode, odmah nakon matematike. 

U tom trenutku Ivano je prestao kotrljati kruh.

- Tišina! Tišina! Stišaj se! Tišina! - zavikao je. Zbunjeno se utišavamo. Suzana nas umiruje. Pojašnjava nam da je vjerojatno netko od profesora u školi stišavao učenike i Ivano je pokupio. On u razredu sjedi u zadnjoj klupi, na majčino inzistiranje, kako ga ne bi ometala djeca u pozadini. Tu je staložen, uči, radi i napreduje s pomoćnicom u nastavi. Ovo je već četvrta koja brine o njemu.

Mali nastavlja jesti, kao da se ništa nije dogodilo. Mljacka i ogledava se oko sebe. Raspituje se o školi i učenicima. Smije se. Majka pojašnjava da Ivano, srećom, nije agresivan ni autoagresivan. Njegova frustracija manifestira se vikanjem ili plakanjem. 

Vratit ćemo se kasnije opet na školu i kilometarski čvor kojeg su morali rasjeći kako bi ga uopće upisali na nastavu, i to praktički na drugom kraju grada. I na sustav koji ima problema sa sluhom prema djeci s poteškoćama. I na ljude koji ne razumiju klince kao što je Ivano. I, konačno, na roditelje koji teško prihvaćaju u kojem se stanju našlo njihovo dijete. 

Suzana je pričala satima. Isprekidana povremenim Ivanovim upadima, našim pitanjima i vlastitim suzama, razložila nam je cijeli njihov život. Svejedno, i dalje imamo osjećaj kao da smo tek zagrebali po površini.

- Kad sam prvi put primijetila nešto neobično? Kad je tek bio beba, bilo ga je teško prematati. Inače znaš kako to ide, djetetu digneš noge, obrišeš i središ pelenu. Njemu su noge bile krute, ukočene. Bilo mi je malo čudno, nije mi bio prvi put da vidim bebu, ali nisam išla za tim da nešto nije u redu. Ivano je rastao i počela sam primjećivati da se ne odaziva na svoje ime. Pomislila sam zatim da možda ima problema sa sluhom. Sjećam se, kad je tek bio prohodao, stalno je trčkarao i jednom se prilikom zaletio prema kuhinji. Počeo je otvarati i zatvarati ladice. Bez prestanka. Zvala sam ga, ali uopće nije reagirao. Potrajalo je to dosta dugo. Muž je došao s posla, ispričala sam mu što se dogodilo, a on je zaključio da ga, eto, zanima mehanizam ladica. Kotačići i to. Sljedeći dan sam mu donijela kutiju s autićima. Uzela sam jednog i pokušala mu pokazati, a on je samo počeo ovo raditi - priča Suzana i prstima ilustrira kotrljanje kotača.

- I tako 15 minuta. Pokušavam mu objasniti, ali on me ne gleda u oči. Inače, tek s pet godina me počeo gledati u oči. I ništa, vrijeme je prolazilo i s dvije i pol godine Ivano je krenuo u vrtić. Nisam ga htjela u jaslice i to mi je bila velika greška. Da sam ga dala prije, oni bi tamo već ranije ustanovili što se događa. Nema veze sad. Gdje sam stala? Da. Jednog dana čuvao ga je moj tata. Došla sam po njega s posla i znaš kako to ide. Dođeš kući, dijete ti se razveseli, reagira na tebe. On ništa. Sjedio je okrenut leđima i slagao autiće u niz. Tata je rekao da je bio dobar, da to stalno radi. Znate kakvi su stariji ljudi, dijete šuti, dobro je. Pokupim ga, vratimo se kući, odem na internet i počnem tipkati: vrćenje kotačića, nizanje autića... Google kaže autizam. Ugasim kompjuter i kažem: nemoguće. To nije moj Ivano. Doviđenja. Ali, u podsvijesti mi je ipak nešto ostalo - prepričava Suzana. Ispreplela je prste.

Ivano je ustao i odnio tanjur u perilicu. Nekoliko puta je otvorio i zatvorio. Pozdravio je majku i izgubio se negdje u sobi.

- A onda se dogodio parkić. Nedugo nakon onog s autićima, izašli smo van. Uobičajena šetnja, znaš. Normalan dan, malo je puhao vjetar, ništa čudno. Čim smo izašli, vrisak. Takav vrisak nisam čula nikad u životu. Ivano je stajao ovako ukočen i vrištao. Stojim i gledam, nema psa, nema auta, nema ljudi, nema ničega što bi ga moglo uznemiriti. Pitam ga što je, boli li ga nešto. On i dalje vrišti. Primila sam ga tako ukočenog i doslovno ga odnijela doma. Potrgao je sve sa sebe, sjeo u kut i počeo pomicati zavjesu lijevo-desno. Ovako. Slomila sam se. Sjela sam na pod i tresla se od straha. Mislila sam da će umrijeti. Opet na internet, opet tražim i opet izbacuje autizam. Sjetila sam se filma Kišni čovjek, znaš, Dustin Hoffman i to - priča Suzana. 

Nije bila jedina koja je primijetila nešto neobično. Dok Ivano nešto viče u sobi, majka prepričava prvi poziv iz vrtića.

- Nakon dva tjedna, zazvonio mi je telefon. Javljam se, a oni mi kažu da primjećuju odstupanje u Ivanovom razvoju. Kakvo? Motoričko, da zaostaje u govoru. Tad su mi se počele miješati emocije. Prvo je nastupilo odbijanje. Nemate vi pojma, on je zdravo dijete, kakvo zaostajanje. S druge strane, ždere te jer vidiš da se nešto događa, ali ne možeš to prihvatiti. Rekli su mi da ga odvedem na obradu. Kakva obrada? Kakvi psihijatri? Neće moje dijete kod psihijatra. Primila sam uredno na znanje što su mi rekli, ali sam sve zatvorila u ladicu i nastavila dalje život. Nazvala sam pedijatricu i prenijela joj što su mi rekli u vrtiću, o obradi i uputnici, ali i ona mi je poručila da pustim što pričaju jer je Ivano dečko, a oni bi tamo htjeli da dijete odmah piše i čita. Otkantala me - govori Suzana. 

Ivano ulijeće u dnevni boravak. 

- Ti si stavila suđe u mašinu! Nisam stavio, zaboravio sam! Ja ću staviti! Zaboravio sam! Ja sam zaboravio! Mama, ja sam zaboravio! - ljuti se dok se vrti po kuhinji. 

- U redu je, Ivano. To je tvoje pravo. Sve je u redu, svi zaboravljamo. Možeš ga sada staviti - smiruje ga majka. Mali se posvećuje suđu, opet otvara i zatvara perilicu. Odlazi u sobu. Suzana se vraća na onaj dan kad su je opet nazvali iz vrtića. 

- Ma neću to nikad zaboraviti. Bila sam na poslu. Zove defektologica. Veli, oprostite što zovem. Ja odmah je li sve u redu s njim. Jest, ali morala sam vas nazvati jer želim staviti karte na stol. Nama hitno trebaju nalazi od Ivana da se možemo prilagoditi. U čemu je problem, pitam. Ona meni kao iz topa, Ivano ima autizam. Ja, molim? Kakav autizam. Nema on to. Ona veli da ima. Ja šutim. Rekla je da zna da mi je teško, ali da ovo radi jer joj je Ivano drag i da moramo odmah reagirati. Inače će otići preduboko. Testirat će ga za dva dana, rekla je. Ostavila sam sve, ispričala se šefici i rekla joj da mi nije dobro. Izlazim s posla. Sjedam u auto. Vozim do vrtića. Ulazim unutra. Imaju staklenu stijenu. Pogledam kroz nju. Teta sjedi okružena klincima, čita im. Ne vidim Ivana. Nadvirujem se preko prozora i ugledam ga u kutu. Leži i njiše zavjesu. Gledam. Ostala djeca plješću, smiju se. On leži i njiše zavjesu. Istrčala sam iz vrtića i ispovraćala se vani, na cesti. Mislim da mi je tad sve izašlo. Dolazim unutra uplakana. Teta veli da je čekala trenutak kad ću je pitati - tiho priča Suzana. Prsti su joj i dalje isprepleteni.

- Za dva dana smo otišli na pregled. S vrata sam ih pitala ima li autizam. Defektologica me smirila i rekla da sjednemo. Počela se igrati s njim. Testiranje je trajalo oko dva sata i onda mi je prišla i rekla da je Ivano ispod kišobrana. Kakvog kišobrana? Ispod kišobrana autizma i da sad moramo vidjeti gdje je u spektru. Pitala sam ju hoće li umrijeti, a ona je odgovorila da neće, ali da smo sad atipična obitelj i da s tim moramo naučiti živjeti. Nisam imala pojma što to znači. Nisam ništa znala. Dala mi je knjige koje su pisali drugi roditelji, ali ja sam svejedno otišla kući i opet sjela za kompjuter. Otišla sam u drugu krajnost. Tražila sam uzrok i lijek. Znaš ono kad čitaš o cijepljenju i autizmu? Takve roditelje ne treba kriviti. Ako ne dođu do točke prihvaćanja, provest će cijelo vrijeme u traženju uzroka i onda sve drugo pada u vodu. Imala sam i ja tu fazu, vrlo kratko. Ništa nisam našla, naravno. To je faza u kojoj je kriv cijeli svijet. Prvo sam bila kriva ja. Ne pušim, ne pijem, što sam onda krivo napravila? Jesam li možda jela nešto krivo, jesam li što krivo radila u trudnoći, jesam li bila previše na mobitelu? Zatim je bio kriv muž. Onda sam počela istraživati naše stablo. Naravno da nitko nije kriv. Autizam je stanje, nije bolest. Ali ja sam se tada uhvatila toga kao pijan plota. Trajalo je to preko dvije godine, bila sam očajna. Danas se iznerviram kad se toga sjetim. Trebalo je krenuti u ranu intervenciju i dijete odmah uputiti u proces rehabilitacije. Jaz od trenutka saznanja do dolaska na rehabilitaciju se teško može nadoknaditi - ljuti se Suzana.

Ipak, imala je i gore trenutke.

- Jedno vrijeme, možeš to napisati, razmišljala sam da se zabijem autom negdje. Tada se u priču uključila i okolina. Znaš kako to ide, ta navodno dobronamjerna pitanja i savjeti. Što je njemu? Pokušaj ga malo prišarafiti, možda bi ga trebalo bolje odgajati, je li to prijelazno? Takve stigme. U takvoj situaciji, sa svim svojim problemima i utjecajem okoline, pomislila sam da završim priču i zabijem se u zid. Provodila sam dane s njim, a navečer, kad bi zaspao, otišla bih u kupaonicu i plakala. Nisam znala što da radim. Što da učinim kad poklopi uši i počne vrištati. Nije palilo tješenje, ono, mama je tu, sve je u redu. Počela sam panično tražiti uzroke i načine za prevenciju. Ne možeš spriječiti vjetar, lišće na cesti, druge ljude... - opisuje Suzana najcrnje dane. 

Ivano se vratio iz sobe. Sjeo je majci u krilo. Zagrlila ga je i počela maziti. Nasmijala se prvi put nakon nekog vremena. Trgnula se, bilo joj je konačno vrijeme da krene naprijed.

- Kad sam napokon prestala s traženjem uzroka, počela sam raditi na sebi. Užasno sam smršavila, prestala spavati i shvatila da postajem očajna. Razvila sam panične napadaje. Tih dana smo često znali sjediti na podu i ljuljuškati se, ovako, u zagrljaju. U jednom takvom ljuljuškanju sam skužila da ovo ne vodi ničemu. Da ću ispaliti na živce, da će nam propasti brak, a dijete će završiti u ustanovi. Počela sam čitati one knjige, prekrasne knjige koje su napisali drugi roditelji. Bile su mi šamarčina i naučile me da počnem raditi i komunicirati s Ivanom - objašnjava Suzana, bez dlake na jeziku. 

Ivano je ustao i počeo imitirati džinglove s televizije. Voli reklame.

- Kad je napokon dobio dijagnozu, jasno su mi dali do znanja da je to trajno. Nema natrag i to je vrlo važna spoznaja. Rekli su mi tada da moram proći sve psihološke faze, u glavi osvijestiti da mi je dijete umrlo i shvatiti da sad imam drugo dijete. Gledala sam što mi govore, da mi je dijete umrlo, a ono živo stoji kraj mene. Tek kasnije sam shvatila što su time mislili: Moji stari osobni planovi za njega su pali u vodu i više ih nema. Sad imam dijete koje me treba, s autizmom koji je kod nas, i kod mene, još uvijek bio nepoznanica. Otkud početi? Što raditi? Dugo mi je trebalo da to prihvatim. I onda je napokon krenula druga faza u kojoj se roditelji isprofiliraju. Ili ćemo pričati, boriti se za promjenu u birokratiziranom sustavu, vikati, kucati i pisati. Ili ćemo otići u totalnu letargiju, šćućuriti se u svoja četiri zida, ne talasati i čekati pomoć. Nema trećeg - odrješita je Suzana. 

Karakterno je onaj prvi tip. Nakon što je prevladala sve predrasude o psihijatrima, novonastaloj situaciji i samoj sebi, počela je pisati. Danas vodi blog 'Ispod kišobrana' i radi na specijaliziranom portalu za djecu s teškoćama u razvoju, članica je udruge Sjena i tuče se nogama i rukama da svom sinu, i drugim sinovima i kćerima, kao i roditeljima, pomogne da izbjegnu situaciju u kojoj se, zbog neznanja i neprihvaćanja, našla i ona.

Ipak, počelo je s malim koracima. Vrlo malim. Ivano je, recimo, morao naučiti jesti. Naizgled jednostavni zadaci zahtijevaju popriličan trud. 

- Ako imate dijete sa senzornim teškoćama, ako osjeti metal u ustima, ono ne može jesti. Ivano jede isključivo malom vilicom i žlicom. Trebalo je učiti da hrana ide u usta, ne iza leđa, ne u uho, ne po stolu. Uzme se iz tanjura i stavi u usta, ovako. Djetetu urednog razvoja to je jednostavno, uči iz imitiranja odraslih. On ne. Morala se staviti njegova ruka u moju, napraviti pokret prema ustima i tako dalje. I onda sekvencioniranje. Nema šanse da se hrana izmiješa, jede se strogim redoslijedom. Prvo pire, pa jaje, pa špinat. Samo tako ide. Učenje vožnje bicikla, od prihvaćanja, sjedanja i pedaliranja trajalo je godinama. Slični uzorci kao u Kišnom čovjeku - pojašnjava Suzana.

Ivano gleda kroz prozor. Već neko vrijeme je tamo. Strogo praćenje rutine njihova su svakodnevica. Neki trenuci su zabavni, neki iscrpljujući, a na neke su se jednostavno navikli.

- Ivano ima svoje rituale i oni se poštuju. Paljenje i gašenje svjetla, recimo. Prvo se moraju upaliti pa ugasiti, pa onda opet, pa opet i opet. Sad je to prerastao jer smo mu ponudili alternativu. Rolete. Diže ih i spušta, stalno. Može to pola dana raditi. Ima i svoj mobitel koji služi samo za punjenje. Mora biti cijelo vrijeme spojen i na sto posto. Zatim sat. Opsjednut je vremenom. Ima digitalni sat i sve se ravna po njemu. Recimo, ranije nam je bio problem dizanje ujutro. Škola počinje u 8, ali nama treba vremena za spremanje zbog rituala. Dizanje roleta, pranje zubiju, doručak, televizor, zatvaranje i otvaranje vrata, namještanje igračaka. To traje sat i pol, otprilike. Uvijek bismo kasnili pa smo se dogovorili dizati u šest. To je vrijedilo neko vrijeme dok se nije fokusirao na perilicu suđa i sad se dižemo u pet - objašnjava Suzana dok Ivano ponavlja džinglove s reklama. Nema iznimki, rutina se uvijek poštuje. 

- Mora uvijek sjediti na istom mjestu. Morali smo kupiti mikrovalnu jer bi nam ujutro mlijeko stalno kipjelo zbog rituala. I evo, to je sad njegova mikrovalna. Točno određena šalica mlijeka ide u nju, na točno određeno mjesto, na točno određenoj minuti. Ispred zgrade mora obvezno zgaziti na sve šahtove. Kad se vozimo u školu, uvijek moramo ići istim putem. Lijevom stranom Većeslava Holjevca. Ako je gužva, stani i čekaj. Nema prečaca. Jednom sam išla drugim putem i on je podivljao. Kad se oblačimo, moram reći specifično što mora obući. Ako je u pidžami i kažem mu da navuče jaknu, on će je navući na pidžamu. Doslovan je, ako nešto radimo, moramo raditi do kraja. Inače, ovo su samo jutarnji rituali - smije se Suzana. 

Često ističe kako najveći problem nije autizam, nego sustav. Spor je, administracija ga guši. Ne prepoznaje drugačiju djecu, bez obzira bila ona s teškoćama ili nadarena. Krut je i jednoličan. Ivano je punu dijagnozu dobio tek kad je napunio pet godina. Devet mjeseci su čekali na logopeda. Tu je i okolina, emocionalni vampiri koji svojim naizgled dobronamjernim savjetima isišu život iz tebe. Srećom, Suzana ih se brzo otarasila. 

Vraćamo se na školu. Žena opet isprepliće prste.

- Sad je super. Stvarno jest. Uči i napreduje u segmentima koji mu idu i osnažuju ga u tome. Ne mogu reći da nisam zadovoljna. U početku, većina škola s kojima smo razgovarali nije ga htjela primiti, pravdali su se da nemaju uvjete. Znaš kako to ide. Jednostavno nisu htjeli raditi s njim. Na kraju smo završili tamo, na Kajzerici. Kad je tek krenuo u prvi razred, tražila sam da se upoznamo s osobljem. Ispričala sam im prvo sve najgore o nama, da ih pripremim. O vikanju, smijanju, plakanju, o njegovom pjevanju na sav glas kad ispadne iz rutine, o izuvanju, o svemu - pojašnjava Suzana. 

Ivano žvače čokoladne kekse. I njih isto voli, Suzana ih je zaboravila napomenuti. Imitira reklamu s televizije, na sav glas, od riječi do riječi. Majka mu stavlja ruku na rame. On nastavlja jesti.

- Htjela sam s učenicima napraviti iskustvenu radionicu, da ih postavim u situaciju kako se Ivano osjeća prilikom buke, dok trče kroz hodnike. Kao igru, razumiješ? Učiteljica je prvo odbila i rekla da će ona to riješiti pedagoškim načinom. Nakon dva tjedna me molila da dođem i pokažem što imam. Napravila sam radionicu i ne bi vjerovao koliko se djeca zapravo dobro nose s tim. Bilo je zbilja emotivno, sve su skužili. Izvela sam to na način da im objasnim da oni svi mogu biti veliki prijatelji jer emocije svima žive u srcu. I njima i Ivanu. Prihvatili su ga. Ima, naravno, fakina, dečkiju koji ga ne doživljavaju, ali ga ne diraju. Ima i djece koja su jako zaštitnički nastrojena. Štite ga. Lijepo je to - priča Suzana i nježno mazi sinovo rame. Ipak, bilo je i incidenata. 

- Ivano je osjetljiv na zvukove. Jedan mali bi znao doći s napuhnutim škarniclom iz pekare, trčao bi pored njega i pucao. Bilo mu je to fora. Skužila sam što se događa, pozvala ga sa strane i sve mu objasnila. Mali sad izbjegava i mene i Ivana - smije se Suzana. 

S djecom je lako. S odraslima je druga priča. Jednom je Ivano sjedio na igralištu dok se oko njega rolala neka djevojčica. Pala je, a Ivano je refleksno prasnuo u smijeh. Nije mislio ništa loše. Otac od curice je prišao i počeo urlati na njega. Dječak se pokunjio i prestrašio. Suzana je dotrčala i pokušala objasniti čovjeku da joj je sin autističan i da se ne ruga namjerno. To mu je prirodna reakcija na nepoznatu situaciju.

- Rekao mi je da ga odvedem kući i zavežem za radijator - priča majka. Čvršće je stisnula dječakovo rame. Ivano je nasmijan, ne obraća pozornost. Ustaje, opet odlazi u sobu.

Suzani i njenom mužu danas je najveća briga Ivanova budućnost. Ne na način da ih brine nastavak njegovog školovanja ili zaposlenja, već doslovna, egzistencijalna budućnost. Boje se, razumijete, što će biti s njim ako se njoj ili mužu nešto dogodi. O tome uobičajeni roditelji ne razmišljaju toliko intenzivno. Jednog dana su sjeli, razgovarali i dogovorili se da će ga, u slučaju crnog scenarija, oporučno ostaviti. Pitali su krsne kumove i oni su pristali biti udomitelji. Možda ovo zvuči neobično, ali Suzana naglašava da su toliko uložili u Ivana i neće dopustiti sustavu da ga uništi.

- Budućnost nam je pod upitnikom, ali uopće nemam problem s tim. Imam zdravo dijete i samo želim da on bude sretan. To je cijela poanta autizma, znaš, da je dijete sretno i zadovoljno sobom. Jesam li ja sretna? Jesam, iako ponekad imam padove, ali to me brzo pusti. Posložili smo u glavi da život ide dalje. I znaš što? Sve što sam dobila kroz autizam me čini sretnom. Bila sam povučena i sramežljiva osoba, ali sam sve razbila uz njega. I naš život možda nekome izgleda kaotično, ali autizam, koliko god da ti uzme, a vjeruj mi da uzme puno, toliko ti s druge strane učini život lijepim - priča Suzana. Smije se od uha do uha. 

Jasna je njena poruka. Žena iz osobnog iskustva upozorava da autizam nije razlog za zatvaranje, za stigmatizaciju ili (samo)sažalijevanje. Ako imate sličnog iskustva, ako ste se našli na mračnom mjestu, na Suzaninom primjeru se možete uvjeriti da dijete nikad nije razlog tome. Dijete je nevino, zdravo i sposobno za život. Samo, taj život će biti malo neobičniji, ali tko zapravo želi živjeti običnim životom? Dok se Suzana smije i prepričava njihove avanture, Ivano, njen prekrasni sin, za to vrijeme pozira sa svojim Mickeyjem Mouseom. Voli se fotografirati. Uostalom, zašto i ne bi, kad je zvijezda? 

Idi na 24sata

Komentari 133

  • 05.01.2021.

    Težak, težak život, ali to su, bez premca, najjače, najdraže i najsložnije obitelji s kojima se susrećem u svom radu. Ti su ljudi na nekoj drugoj razini spoznaje o tome što je u životu doista važno. Ustrajni su, disciplinirani i empatični svi članovi tih obitelji. Braća i sestre te djece su također pravo oličenje podrške i bratske ljubavi. Odličan članak i treba ih puno više kako bi ostatak društva osvijestio neke stvari. Puno sreće ovoj obitelji. Ivano je sretan sto ima takve roditelje.

  • Grgo veličanstveni 05.01.2021.

    Svaka čast, prilog koji me oduševio. Majka Suzana primjer roditelja borca, u cijeloj priči treba istaći prihvaćanje stanja dijeteta, voliti ga i davati mu podršku.

  • skandalisse 05.01.2021.

    Moj Dorian,moj autistični sin,inače,nažalost ne živi samnom,živi s mojom mamom,znači s bakom u Dubravi,a ja sam u Sesvetama.Znači blizu smo jako.Međutim,Dorian ima i 2-je novopečene sestre,koje su još jako,jako male,Naomi ima godinu i devet mjeseci,a Iris je rodjena 22.11-og 2020-te,i odkad su njih dvije skupa ovde u kući s nama u Sesvetama,on neče kad dodje s bakom nita da izadje iz auta i popne se u stan!!!Jako,prejako je ljubomoran,i meni bude jako jako teško to za provariti i shvatiti.Moju suprugu,koja nije njegova mama,ali ga poznaje puno bolje nego njegova majka(a majka ga nije vidjela več 4 god),teško i sad prihvaća,iako ga ona obožava,i dalje zna biti jako agresivan i bezobrazan.Zamolio bi roditelje koji takodjer imaju normalnu i djecu s autizmom,ako znaju kako,i ako im nije problem,da nam ispričaju svoje iskustvo,i kako tu djecu naučiti da se prihvačaju i vole?unaprijed zahvalan tata Darko.

Komentiraj...
Vidi sve komentare