Kada u zatvoru vidiš nepravdu to te strašno boli. Ne možeš se prema nekome tko je ukrao milijune odnositi na jedan način, a prema nama ostalima na drugi. Oni su sami u sobi, a nas ostale trpaju s narkomanima. Najgori su žohari. Veliki su barem tri - četiri centimetra. Kada padne noć preplave ćeliju pa da bi mogao spavati morao sam staviti ćepiće u uši i na nos od straha da se ne uvuku. U kuhinji ih je toliko da bježe na sve strane. Nije mi jasno kako sanitarna inspekcija to tolerira, rekao nam je bivši zatvorenik koji je u višegodišnjem stažu bio u više zatvora i kaznionica. 

U Remetincu, zagrebačkom istražnom zatvoru, u ćelije su im se uvlačili i miševi. Popeli bi se po zidu i uskakali kroz prozor. Posebeno je ubitačno, kaže, neonsko svjetlo. Lampe se pale već u sedam sati i upaljene su do 22 ili 23 sata. Mnogi zbog toga imaju problema s vidom.

'Sanader sam jede i ima svoju sobu, a nas je sedam u maloj sobi'

- Kada smo mi, obični zatvorenici, u Remetincu išli sa šetnje odjednom poviču :"Stoj! Ide Sanader'' ili "Stoj! Ide Đurović". Oni sami jedu u zatvorskoj kantini, sami šeću zatvorskim krugom, a ako idu na telefon, sve druge pa i one koji već telefoniraju miču. Oni, koji su napravili nešto veliko ili ukrali milijune, povlašteni su u odnosu na ostale tzv. normalne zatvorenike. Oni imaju zasebne sobe, a nas ostale trpaju u sobe od 16 - 17 kvadrata, gdje nas bude po sedam sa samo četiri sjedeća mjesta i čučavcem. Tuširali smo se jednom tjedno. Inače smo se podapirali u ćeliji nad čučavcem. Televizor se gasio u 23 ili 23.30 sati, a rekreacija nam je bila nogomet, jednom na tjedan sat vremena - tvrdi naš sugovornik. 

'Najbolje je zatvorenicima koji rade u kuhinji'

Kaže da je u Remetincu gotovo svaki dan izbila svađa ili tučnjava u većini soba.

- Teško je iz dana u dan biti po 22 sata u ćeliji s ljudima s kojima vani ne bi niti kavu popio. Nakon sukoba stražari bi najčešće razmjestili sukobljene u druge ćelije - kaže bivši zatvorenik te dodaje kako je najbolje zatvorenicima koji rade u kuhinji. 

- Oni mogu jesti što god hoće. Hrana je, naime, odvratna. Ne bi je dao niti rođenom neprijatelju. Ako nemaš love, gotov si. Pušaču na mjesec treba oko 1500 kuna, ako želi pristojno jesti osuđen je na zatvorsku kantinu gdje su cijene pljačkaške. Tko nema love, pere čarape ili masira noge onima koji imaju.  Po šetnji kupe opuške. Posao u zatvoru dobiju ljudi koji imaju novac. Tko nema ne dobije niti posao da bi zaradio barem nešto - ogorčen je naš sugovornik. 

'Ovisnici bi morali biti odvojeni'

Posebno ga je smetalo što su ovisnici u Remetincu strpani u ćelije s ostalim zatvorenicima.

- Narkomani dobivaju subutex. No tabletu ne popiju nego je nešto kasnije ispljunu pa je tijekom šetnje u zatvorskom dvorištu prodaju po 200 kuna. Šire hepatitis. Oni moraju biti odvojeni. Recimo u Glini su u posebnom dijelu. Glina je i inače posebna priča. Novi dio je kao hotel. Zatvorenici imaju jednokrevetne, dvokrevetne i šestokrevetne sobe. Posebnu salu za gledanje televizora za pušače, posebnu za nepušače. Postoji podno grijanje i klima - prisjetio se bivši zatvorenik. 

Na zatvorenicima, tvrdi, zarađauju i 'derući' ih na telefonima.

  - Može se zvati one koje odobri zatvorska uprava s tim da je cijena prema mobitelima nešto više od dvije kune po minuti, a kuna po minuti prema telefonima. Tijekom boravka u istrazi je dozvoljeno jedan poziv tjedno u trajanju od osam minuta, a pravomoćno zatvorenima dozvoljena su jedan do dva razgovora na tjedan u trajanju od osam do 28 minuta. Zatvorenici, koji su u radnim odijelima, smiju svaki radni dan razgovarati po 28 minuta.