Preplivati Sueski kanal kao 14-godišnji dječak, i to s lubenicom u rukama, bilo je nevjerojatno iskustvo koje se ne zaboravlja. Osam dječaka krenulo je u avanturu, po lubenice preko kanala, ispričao je Juraj Bačić (83) iz Pule.

Davne 1944., u vrijeme 2. svjetskog rata, s majkom, sestrom, braćom te s još mnogo izbjeglica krenuo je brodom u Italiju, pa Afriku, a potom i u izbjeglički logor El Shatt, gdje su ih razmjestili u šatore. Juraj kaže da se svega sjeća kao da je bilo danas te da je organizacija u logoru bila odlična. On i ostala djeca ubrzo su krenuli u školu. Ondje je završio jedan razred i učio je za postolara.

- Kako nismo imali novca, a sva djeca su voljela lubenice, od šatora do Sueskoga kanala pješačili smo oko dva kilometra i jednostavno ga odlučili preplivati. Na dijelu Sinaja na kojem smo boravili lubenice su bile puno skuplje nego preko kanala - priča Juraj.

Kaže kako su ih struje nosile prema Crvenome moru, no uspjeli su im se othrvati i isplivati na drugu stranu.

- Svaki od nas osmorice gurao je po lubenicu ispred sebe i sretno smo doplivali natrag u logor. Tek tad sam rekao majci za ovu nevjerojatnu avanturu - prisjetio se Juraj, koji je u izbjegličkom logoru proveo godinu i pol.

Ono što, kaže, nikad neće zaboraviti je da je u tom razdoblju Hajduk stigao na prijateljsku utakmicu s Englezima. Splitski ‘bili’ igrali su samo u čast izbjeglicama.

- Tad sam ih prvi put vidio i bio sam oduševljen. Igrali su u odorama, na pijesku. Bilo je to nezaboravno iskustvo. Pravi spektakl usred kampa - kaže veseli Juraj držeći u rukama uspomene, koje brižno čuva.

To su fotografije, iskaznice i cipele sa Sinaja, koje je izradio kao šegrt. Juraj svakog dana pješači po nekoliko kilometara i penje se na četvrti kat do stana u kojem živi.