Zvonimir je u Knin došao pješice iz Miljevaca. Na leđima nosi masivni drveni križ. Ne zna ni koliko je težak. Mi smo ga probali s obje ruke podići i nismo uspjeli. Zvonimir kaže da je hodočastio diljem Hrvatske i da je na tom putu upoznao dobrotu i radost.
- Kad gledaš televiziju, rekao bi da je sve oko nas crno, negativno. Ali kad izađeš hodočastiti među ljude, vidiš koja je to dobrota. Posramili su me. Oni koji nemaju, najviše su mi davali. A Srbi? Srbi su bili najgostoljubljiviji - mirno će Zvonimir, dok se oko njega čuje žamor branitelja odjevenih u majice s logom HOS-a, natpisima "Oluja", u dresovima sa šahovnicama i logotipima gardijskih brigada.
U Kninu je živo, ali izgleda da nema previše svijeta. Migovi nadlijeću, vojska maršira niz kružni tok.
Ulicama nazvanim po brigadama i herojima u majicama HOS-a šetaju posljeratna djeca. Ispred kafića kotrlja se smeće od sinoćnje proslave. Limenke i plastične čaše. Na panou s osmrtnicama podjednako je čirilice i latinice. Policije ima nezamislivo puno. Parking je nemoguće naći. Gasterbajterski par s kaubojskim šeširima nesmotreno ljubi rodbinu.
Na jednom prolazu betonske fasade, iznad urednog natpisa "kuća na prodaju, u dvorišu, 65m2, ulica Sedme gardijske", vijore se hrvatska zastava i ona bez šahovnice. Ljudi su uglavnom po kafićima. Nazdravljaju ili gledaju u mobitele. Thompson svira samo u jednom kafiću, za jednim stolom gdje desetorica starijih muškara pjevaju "evo Jure i Bobana".
Došli su bajkeri i planinari. Proslava za sada izgleda dosta pitomije nego što se prošlih godina. Ali moguće je da nije još počela kako treba.