To je to što me zanima!

Japanski ministar: Starije ljude treba pustiti da što prije umru

Aso, koji je i zamjenik premijera, kazao je da će osobno odbiti životnu skrb, dodavši da je svojoj obitelji već dao upute da mu ne produžuju život medicinskim tretmanima
Vidi originalni članak

Japanski ministar financija Taro Aso izazvao je bijes milijuna Japanaca izjavom da stariji ljudi samo čine teret državnoj blagajni te da bi bilo najbolje da što prije umru. U Japanu živi oko 128 milijuna ljudi, od čega je četvrtina starija od 60 godina s tendencijom rasta u sljedećih 50 godina, piše Guardian.

Aso je rekao da je protiv toga da država brine za stare ljude i osobno bi se loše osjećao kad bi znao da je na teret vlade. 

- Problem neće biti riješen ako ih ne pustite da što prije umru. Ne daj Bože da si primoran živjeti, a želiš umrijeti. Ja bih se grozno osjećao kada bi za brigu o meni plaćala država - rekao je. 

Aso, koji je i zamjenik premijera, kazao je da će osobno odbiti životnu skrb, dodavši da je svojoj obitelji već dao upute da mu ne produžuju život medicinskim tretmanima.

- Poznato je koliko koštaju troškovi brige o samo jednom pacijentu koji ne može brinuti sam za sebe, a u posljednjoj je životnoj dobi - naveo je Aso izazvavši bijes javnosti. Kasnije se ispričao i rekao kako su njegovi komentari bili neprimjereni, ali da je govorio u svoje ime i o svom životu.

Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi Japana izdvaja velike sume novca za brigu o starim ljudima. 

Ovo nije prvi put da Aso, koji je jedan od najbogatijih ljudi u Japanu, uputi takve komentare na račun starijih ljudi. On je 2008., kada je bio premijer, istakao da bi se starci trebali bolje čuvati, a ne bacati novac poreznih obveznika tako što neprestano idu  liječnicima.

- Stalno viđam ljude koji imaju 67 ili 68 godina kako odlaze ljekarima. Što bih ja plaćao za ljude koji samo jedu i piju i ništa ne rade? Ja svakodnevno hodam i bavim se drugim stvarima, i opet plaćam porez - rekao je tada.

Također, 2001. je izjavio kako bi želio da Japan postane uspješna zemlja u kojoj bi živjeli bogati Židovi.  

Idi na 24sata

Komentari 84

  • 23.01.2013.

    To ne podsjetilo na jedan barbarski običaj pod nazivom LAPOT koji se kod naših istočnih susjeda dugo održao, do dvadesetih godina 20. stoljeća, a možda i dulje. "Spomenuta forma parentocida, znači ubijanja vlastitih roditelja, bila je dio narodnih običaja u području Homoljskih planina, Zaječara, u Negotinskoj Krajini, selima oko Pirota, itd." Akademik prof. dr.sc. Tihomir Đorđević, u svome djelu "Naš narodni život", objavljenom 1923. godine u Beogradu, a u izdanju Srpske književne zadruge, kaže: "Prema tradiciji, kako je zabilježio gospodin G.Trojanović, kada neko postane star i slab, familija se sastaje i donosi odluku da se ta osoba ubije. Ubijanje ili bolje rečeno egzekucija porodične odluke, izvodila se javno u prisutnosti publike. Prije toga bi selom, u kojem se trebalo javno izvršiti takvo zlodjelo, išao seoski glasnik i vikao:" U tom i tom selu, u toj i toj kući, biće izvršen lapot. Dođite svi na podušje" "U tačno određeno vrijeme kada su se ostali suseljani skupili ispred kuće, iz nje bi članovi familije izvodili nesretnog starca ili staricu, kojem bi na glavu stavljali jedan tanak kruh (lebac) od kukuruznog brašna, koji bi povezali oko žrtvine glave pomoću neke marame. Tada bi sinovi i kćeri ubijali starca ili staricu udarcima toljaga ili sjekira po glavi. Nakon toga groznog ubistva, svi prisutni bi ulazili u kuću na podušje, da jedu i piju, te da svi, a posebno "deca", žale ubijenog, kojeg navodno "nisu ubili" njegovi najbliži, već se "krivica" prebacivala na kukuruzni kruh (lebac) na žrtvinoj glavi, kao taj je kruh kriv za njenu smrt."

  • zdepar 23.01.2013.

    linićeva škola

  • kozaribok2 23.01.2013.

    a budaleeee

Komentiraj...
Vidi sve komentare