Na ime Alis Marić, urednice utjecajnog bloga Čitaj knjigu, naletio sam guglajući Stefana Zweiga. Gospođa Marić napisala je sjajan tekst o piscu kojega čitam opsesivno. Alis Marić ga obožava, razumije, cijeni, napustila je Markov trg i svijet krupnog kapitala zbog knjiga, oduševila me njezina (životna) priča - a onda ta ista žena taksistu koji ju je zamolio da stavi masku jer ima oca od 80 godina kaže da neće i da može zaustaviti vozilo ako se toliko boji, a ona će naći drugog.

Taksist nije stao, a ona je priču ponosno objavila na “fejsu”!? Nakon objave njezin se književni blog, koji ima stotine tisuća pratitelja, počeo osipati, tisuće ljudi su je blokirale. Nije mi bilo jasno - kako to da netko tko je pročitao toliko knjiga (i voli Zweiga) može biti tako ravnodušan, pa i alergičan, uz to elementarno građanski nepristojan, prema strahu nekoga tko se brine za staroga oca?

Alis Marić se brže-bolje ispričala. “Nisam se smijala njegovu strahu, nego sam ostala preneražena količinom psihoze, straha i netrpeljivosti. Kajem se zbog moje nepromišljenosti i pomanjkanja suosjećanja”, napisala je.

Isprika je lijepa i kod nas rijetka gesta, nadamo se da nije motivirana mogućim krahom poslovnog modela. “Svijet se spašava spašavajući jednog jedinog čovjeka, sve drugo je ili grandiozna patetika ili politika”, napisao je Charles Bukowski.

“U snovima mogu se ponijeti do žrtvovanja za čovječanstvo”, pisao je Dostojevski. “Ali makar i dva dana proživjeti u jednoj sobi s jednim čovjekom, meni je nemoguće.“ Bez respekta prema osjećajima jednog jedinog čovjeka - ovdje sirotog taksista - sve knjige ovoga svijeta ne vrijede ništa.

Kad prođe gužva oko izjave Alis Marić, ostat će bitno samo ovo - je li se iskreno pokajala i je li joj stvarno žao sirotog taksista koji se boji za zdravlje svojeg starog tate? Suosjećanje je morala osjetiti bez ikakve lektire, čak i ako je tvrdo uvjerena da je korona zavjera, da se sve liječi vibracijama i da je Trump genij kojega su barabe okrale.