Ne bi čovjek ništa rekao da nismo ovog proljeća osjetili lockdown i na vlastitoj se koži osvjedočili (bez obzira na njegovu tadašnju neophodnost) koliko je neugodan i kakve posljedice ostavlja na egzistenciju, psihu, stanje i funkcioniranje društva.

Prema nekoj zdravoj logici, kad proživiš takvo iskustvo, jednostavno moraš poželjeti da ti je prvo i posljednje takvo u životu. Da se nikad ne ponovi. Zbog onoga što je proljetni lockdown ostavio iza sebe privatni sektor je na aparatima, brdo ljudi ostalo je bez posla, turizam i ugostiteljstvo pretrpjeli su neviđen udarac, neizvjesnost je postala svakodnevica.

No epidemija nije jenjavala, znalo se da stiže jesenski val i, bez obzira na sve loše odluke odgovornih ljudi, trebali smo shvatiti da se od nas, kao pojedinaca, zapravo traži malo.

Nošenje maski, izbjegavanje okupljanja, držanje razmaka, odgovornost. Logične i razumne smjernice. No ispalo je da su mnogima, nažalost, upravo te najjednostavnije mjere neprihvatljive, da ih ignoriraju, sprdaju se s njima, tjeraju nekakav nerazumljiv inat.

Da su brzo zaboravili što znači lockdown i da ih nije briga ni za što i ni za koga. I zato sad svakodnevno imamo brojeve zaraženih koji su alarmantni, zdravstveni sustav koji puca po šavovima i prijetnju novog lockdowna. Sve ono što smo mogli izbjeći osobnom odgovornošću.

Jasno je da se epidemija nije mogla posve zaustaviti, ali se šteta mogla svesti na najmanju moguću mjeru. Nama je, kao maloj državi, svakako to bilo lakše izvesti nego velikima i gusto naseljenima, poput Velike Britanije i Njemačke, koje su se ponovno “zaključale”. I zato je možda šteta što je, primjerice, kad je riječ o nošenju maski, u izboru između mrkve i batine pobijedila mrkva.

Nju smo sažvakali i imamo kaos.

Možda je vlast jednostavno trebala biti odlučnija i propisati novčanu kaznu za svako kršenje mjera. Jer neki, nema sumnje, počinju razumijevati bit stvari tek kad ih opališ po džepu.