Priča s robotaksijem i s genijalnim hrvatskim konstruktorom automobila izgleda ovako: nakon što je Hrvatska ušla u Europsku Uniju, zagrebački je gradonačelnik, simpatičan i druželjubiv čovjek, jedan od onih kojima zakoni nisu baš pri srcu, dojurio je svom koalicijskom partneru, hrvatskome premijeru, s idejom da se od Europske Unije povlače novci za robotaksi. To je, da objasnimo, auto koji vozi bez šofera, inovacija koju već dugo razvijaju i usavršavaju dokoličari i mamipare širom svijeta. Projekt ima pet stupnjeva, po kojima se mjere i ti samozvani geniji. Naš tadašnji gradonačelnik - koji će, nesretnik, na kraju završiti sahranjen izvan grobljanske ograde - našao je genija koji će mu povlačiti novac od Europske Unije, a koji se, kao nitko prije njega, deklarirao da je peti stupanj. Peti stupanj genija je onaj koji obećava da će napraviti taksi koji sam ide po gradu, u svim prometnim uvjetima, putnicima priča viceve, odozdo ih šošolji (prema željama) po spolnim organima, a ako je gužva u prometu, pretvara se u helikopter ili amfibiju. Ili nešto tome slično. Ali uglavnom, nitko se prije Rimca nije odvažio s pete deredže iskati novac od države i Europe.

Premijer se oduševio gradonačelnikovom idejom, te je narodnu čast i obraz, a bogme i životni prosperitet svih građana zemlje koja mu je na upravljanju, stavio na realizaciju Rimčeva projekta. I premda je od početka i posljednjoj budali bilo jasno da smisao projekta nije da se stvori taksi koji vozi bez vozača, ili da se usavrši stroj koji funkcionira na način na koji ne funkcionira nijedan drugi stroj, nego je smisao projekta u povlačenju novaca iz Bruxellesa, Europa je ipak dala pare. Zašto ih je dala? Najprije zato što se budale ne rađaju samo na brdovitom Balkanu. Onda zato što ološu s rubova Europe nešto moraš dati, a uvijek je jeftinije platiti skupu ublehu, nego stvarni društveni ili infrastrukturni preporod. I treće: europske su budale računale da uvijek postoji neka sitna mogućnost da je opet riječ o nekom genijalnom Balkancu koji će izmisliti nešto što nigdje ne postoji. Sjećate se, recimo, Tesle i njegove naizmjenične struje. A možda postoji i četvrto: možda su u Bruxellesu bili toliko znatiželjni kako će sve završiti da su samo zato dali novce.

Završilo je tako što je iz Bruxellesa povučeno devedesetak milijuna eura (od ugovorenih 179,5), i predano genijalnom Mikijevom i Plenkijevom izumitelju, nakon čega su svi rokovi istekli, te je došlo vrijeme za ispostavu računa. Prvih dana rujna vozili smo se niz Medveščak, pa Palmotićevom prema Branimirovoj i prema pruzi, a ispred nas se neprestano metiljao, usporavao, smetao nam auto na kojem je pisalo: Verne i “Hvala vam na strpljenju”. Kako bismo se primakli pješačkom prijelazu ili semaforu, on bi stao, premda je upaljeno zeleno. Ana je vikala na mene da ne trubim, jer je unutra sigurno vozač-početnik, strani radnik, uplašena djevojka. A onda je ugledala natpis Verne, pa je mislila da je riječ o onom sveučilištu. Premda se radi o novom brandu i logotipu Rimčeve grandiozne translacije i transmutacije. A taj auto je, kobajagi, robotaksi na probnoj vožnji. Kad smo ga zaobišli, vidio sam da za upravljačem sjedi mučenik srednjih godina, koji asistira predstavi, koja se igra upravo u danima kada je Hrvatske previše obuzeta ličkim otpadom da bi stizala misliti o povratu povučenih sredstava. Briselski novci se, naime, trebaju vratiti, ovako ili onako. Ili će ih vraćati Rimac, u što, dopustite nam, ne vjerujemo. Ili će ih vraćati građani Republike Hrvatske, što je malo vjerojatnije, ali nije nužno. Ili će se povrat odviti na zaobilazan način, tako što će zemlja i zajednica biti trajno ucijenjene neostvarenom petom deredžom Mate Rimca. To otprilike znači da od Europe nećete moći dobiti svoju obećanu sirotinju, jer su Rimac i država koja je Rimcu na usluzi nisu izvršili ono što su obećali.

Kada na kredit kupite stan, ne postoji način da kredit ne vratite, a stan zadržite. Sustav je, naime, postavljen tako da banku ne možete prevariti, što nas često dovodi do bijesa, ali zapravo je dobro što je tako, jer na nemogućnosti varanja banke temelji se važan element naše civilizacije. Bez toga, naime, nema robo-novčanog odnošenja među ljudima, bez toga se vraćamo u prethistorijsko doba. Ali ako ste poduzetnik, i banke, i država preuzimaju na sebe, u ime društvenog napretka i rasta proračuna, dio rizika u poslovanju. Ne morate vratiti sve svoje dugove i kredite, jer će država nešto, a katkad i sve, vratiti umjesto vas. U naprednim zemljama i društvima, živi se u dobroj vjeri da poduzetnici tu okolnost neće zloupotrebljavati. Neće to činiti zbog javnog interesa, ali i zbog osobne časti. Na kraju, neće to činiti i stoga što u naprednim zemljama i društvima tužiteljstva i sudovi sve to drže pod nadzorom. U Hrvatskoj, pak, kao i u većini zemalja bivše Jugoslavije, te u dijelovima istočne Europe, državne vlasti posluju u kooperaciji s takozvanim poduzetnicima, koji ne prave nikakvu razliku između privatnog i javnog novca, kao ni između novca koji im je dodijeljen za provod i sladoled, i novca koji im je dodijeljen kao ispomoć u poslovanju, kredit itd.

Zašto se naš bivši gradonačelnik založio kod našeg premijera da se u korist Mate Rimca povuku novci iz Bruxellesa. Zato što je vjerovao u projekt iz dječjih znanstvenofantastičnih stripova s letećim automobilima, pa je u taj projekt sasvim lako uvjerio i premijera? Ili zato što su obojica imali izravan ili neizravan osobni interes u tom grandioznom povlačenju novca za robotaksi, tojest u tom grandioznom kikaševskom povlačenju Bruxellesa za kurac? Teško je reći koja je od ove dvije mogućnosti gora.

Ali možda postoji i treća, najgora mogućnost. Ona se naslućuje već u toj riječi i toj frazi, koja je već sasvim urasla u hrvatski jezik, premda se potiho, mimo intervencije jezikoslovnih komesara, pojavila još prije ulaska Hrvatske u Europsku Uniju, u ona vremena pretpristupnih europskih fondova. Koliko ste puta od svih tih marija vučković, gabrijela žalac, ćorića, šušnjara i ostalih andreja plenkovića čuli za - “povlačenje europskih sredstava”. Ili za - “povlačenje europskog novca”. Novac se oduvijek mogao stjecati na tri načina: krađom, prošnjom ili radom. Dakle, novac se može ukrasti, isprositi ili zaraditi, ali što bi to bilo - povući novac?

Iza svakog od tri poznata načina stjecanja novca stoji određeno etičko načelo. Zarađeni novac pripada mirnoj savjesti. Isprošeni novac moralno je indiferentan. Ukradeni novac uvijek je, barem zeru, ubijanje onog od kojeg se izravno ili neizravno ukralo. Osim što simbolizira materijalnu vrijednost svake stvari, novac je i simbolični jamac ljudskosti. Oduzimajući nekom njegov novac, vi mu oduzimate snove, želje i planove; pustošite mu dušu. Novac nije samo prljav, pa nije dobro ružno govoriti o novcu.

I što onda zapravo znači - povući novac? Ne znači ukrasti ga, a ne znači ni zaraditi. Povući bilo bi blizu isprositi, ali nije ni to. Što onda znači? Ništa?

Riječi uvijek nešto znače, a nove riječi i fraze pojavljuju se samo onda kada je nužno protumačiti neka malo drukčija značenja. Pritom, ta značenja mogu ostati i skrivena, tako da ih stalno podrazumijevamo, ali nikad ih ne izgovaramo. E, tako je i s “povlačenjem novca”. Novac se dakle povlači tako što se kupcu prodaje jedno, a deklarira se nešto sasvim drugo. Bruxellesu je tako deklarirano da se prodaje robotaksi pete generacije, a prodalo mu se nešto sasvim drugo. “Povlačenje europskog novca”, ili “povlačenje europskih sredstava” ustvari je “prodaja muda pod bubrege”. Još jedna nikad razriješena ni razvezana fraza, koja označava i opisuje nešto što se ne smije jasno razložiti. Kao i “povlačenje novca”, i ovo je urbana fraza, samo iz nekih drugih vremena. U mesarstvu, naime, postoje dvije vrste bubrega: bijeli bubrezi i pravi bubrezi. Pravi bubrezi za dobre su kuhare gastronomski vrlo upotrebljivi. Bijeli bubrezi, pak, mnogo manje. Njihova vrijednost je imaginarna, simbolička, jučerašnja. Baš poput vrijednosti robotaksija pete generacije.

No, ne treba lamentirati nad tim što se sve moglo učiniti s novcem koji je Vlada Republike Hrvatske iz Bruxellesa povlačila za Matu Rimca. Nije se moglo učiniti ništa, jer čim je novac povučen, a nije zarađen, pa čak ni isprošen (Crowdfunding suvremena je, visokocivilizirana vrsta prošnje; ulični prosjaci su drevni kraundfanderi, čiji je posao kroz povijest bio cijenjen i etički vrednovan), nije se mogao ni u što dobro uložiti, jer je u zloj i naopakoj namjeri mišljen.