Ubojstvo Hrvoja Zanatića, zaštitara u kockarnici na Savici, danima se povlači po svim hrvatskim medijima. Vrlo krvava nasilna smrt zlatni je rudnik za naše siromaštvom i društvenom besciljnošću osakaćene medije. Opisuje se kako ga tuku, dvojica ga drže, a jedan prebija. Opisuje se kako zatim sva trojica odlaze - naravno da nema nikoga tko bi ih zaustavio - sva trojica su pijani, ali onaj najagresivniji je najpijaniji. Sutradan se, jedan za drugim, predaju. Prema prvoj verziji, za koju mediji svojim imenom jamče da je vjerodostojna, smrt je nastupila nakon što je jedan od napadača Zanatića udario tvrdim predmetom po glavi, on je pao, glavom udario o rub stepenice, krv je potekla na sve strane, i on je bio mrtav. Prema drugoj verziji, za koju isti mediji jamče da je vjerodostojna, samo što je objavljuju nekoliko sati ili cijeli dan kasnije, Zanatić je bio dobro nakon što su ga pretukli i otišli, ali onda se, pola sata kasnije, sam od sebe srušio, glavom udario o rub stepenice i obliven krvlju umro. Prema obje verzije, koje se međusobno dramatično razlikuju i nikako ne može biti da su ih iznijeli isti svjedoci, smrt je ustanovljena naknadno, u bolničkim kolima ili u bolnici. Prema jednoj verziji, počinitelji su ubili čovjeka i pobjegli. Prema drugoj, pretukli su čovjeka i otišli, a on je tek kasnije pao i umro. I jedno i drugo je ubojstvo, ali razlika je s moralnog i pravnog stanovišta značajna. Je li tu netko lagao da bi pomogao ubojicama? Možda jest, a možda i nije.