Brza pobjeda govori o tome koliko zapravo talibani, ako nemaju podršku u Afganistanu, onda u svakom slučaju imaju šutljivo, ili aktivno ili pasivno razumijevanje lokalnog stanovništva, pa i onih snaga na terenu koje se predaju – gradovi padaju sa minimalno borbe, rekao je to geopolitički analitičar Branimir Vidmarović.
Iako su svi stručnjaci očekivali da će Afganistan pasti u ruke talibana svi su se iznenadili brzinom kojom je to napravljeno. Naime, sve je počelo kad je u veljači 2020. tadašnji američki predsjednik Donald Trump sklopio sporazum s ekstremističkom skupinom u glavnom katarskom gradu Dohi.
Trump je tada dogovorio američko povlačenje iz Afganistana u zamjenu za primirje s talibanima i obećanje da više neće pružati utočište terorističkim skupinama poput Al Kaide. Trump je napravio grešku jer nije uključio u pregovore tadašnju vlast u Afganistanu. Naprotiv, vlada i predsjednika Ašrafa Ganija je morala osloboditi stotine talibanskih zatvorenika.
Talibani su počeli slati male skupine boraca pred ispostave koje je kontrolirala vlada u ruralnim područjima, sklapajući dogovore s nižim predstavnicima postojeće afganistanske vlade mitom ili dajući sigurnosna jamstva.
Ako se u to uključi i nepopularna vlada to je win-win situacija za talibane. Kad su talibani krenuli u osvajanje ključno je bilo osvajanje Kunduz, koje je bilo u rukama vlade. Svi ostali gradovi su potom padali bez ispaljenog metka, i to sve u dogovoru s lokalnim dužnosnicima.
A vojsku koju je SAD 20 godina trenirala je polegla oružje zbog niskog morala, ali i razbijenog lanca zapovijedanja. Tako je i prijestolnica Kabul, koje je prema stručnjacima trebao pasti za 90 dana, pao je za 90 sati.