Talibani su bili sinonim za vjerske radikale, fundamentaliste, ženomrsce, šoviniste, teroriste. Takvih "talibana" ima i u zapadnim demokracijama, pa i u Hrvatskoj. Onih koji su protiv pobačaja, gejeva, žena, liberala, Srba...
U zadnjih dvadesetak godina pojam "taliban" koristio se za označavanje vjerskog i religijskog fanatika, terorista, šovinista, ženomrsca, indoktriniranog, militariziranog i fanatiziranog nasilnika.
Danas, kad svjedočimo dramatičnim scenama u Kabulu, padu Afganistana u ruke Talibana i porazu NATO snaga nakon dvadesetogodišnjeg rata, zapravo svjedočimo porazu zapadnjačkih vrijednosti, demokracije, slobode i otvorenosti.
Međutim, to se ne događa samo u Afganistanu gdje tisuće ljudi bježe od Talibana, a tisuće žena strepi od njihove strahovlade, kao i ranih devedesetih. Nešto vrlo slično događa se i u zapadnom svijetu.
Jer kad slušamo ovu zastrašujuću priču o pobjedi Talibana, zapravo slušamo priču o "talibanima" u svim zemljama, uključujući i Hrvatsku. Talibani su možda odnijeli pobjedu u Afganistanu, ali i ostatak svijeta strepi od svojih vlastitih "talibana". Bilo na vlasti, bilo u politici, bilo u vjerskim institucijama ili na ulici.
Kršćanski talibani
Trumpovci koji su provalili u američki Kongres, oboružani rasističkim motivima, indoktrinirani religijom i ispunjeni mržnjom, također su "talibani". Poljske vlasti koje zabranjuju pobačaj i mađarske vlasti koje progone homoseksualce također su "talibani" čiji ekstremizam je baziran na kršćanstvu i Bibliji, umjesto na islamu i Kuranu.
A i Hrvatska ima svoje "talibane".
To su oni koji progone homoseksualce, spaljuju lutke gej parova, huškaju protiv Srba i nacionalnih manjina, govore o "mudžahedinima" koji prijete Hrvatskoj, šire strah od migranata koji nose "terorizam" i "rađaju muslimansku djecu". To su oni koji kažu da su "žene drugotne", zazivaju zabranu pobačaja, oni koji se u javnim bolnicama pozivaju na vjerski "prigovor savjesti" kod prekida trudnoće. To su sudovi koji traže olakotne okolnosti za silovanje i osuđuju silovatelje na rad za opće dobro. To su oni koji opravdavaju nasilnike nad ženama. Oni koji štite pedofile.
Oni koji sve to rade u ime nacije, vjere, vlastite ideologije ili svjetonazora.
Oni koji mašu svojim kalašnjikovima, baš kao što to čine Talibani, oni koji kalašnjikovima u ime nacije i vjere pucaju po policiji i Vladi, baš kao Talibani.
Udar na žene
Talibani su postali sinonim za ekstremizam u čitavom svijetu. I oni koji se zgražaju nad njihovom pobjedom u dalekom, zabačenom i zapuštenom, devastiranom i izmučenom Afganistanu, trebaju znati da takve ideje žive - a negdje i vladaju - u razvijenijim, liberalnijim, bogatijim i nama puno bližim zemljama i društvima.
Talibani u Afganistanu, naravno, služe se radikalnijim i brutalnijim metodama, javnim pogubljenjima, sakaćenjima, zatvaranjima, ali to ne znači da se u zapadnim demokracijama "talibanske" metode ne provode na suptilniji način. Zakonima donesenima u parlamentu. Pod egidom Ustavom zajamčene slobode govora. Pod zaštitom Katoličke crkve ili političke partije. Ili pod njihovom udruženom zaštitom.
Ono što su žene prolazile pod vlašću Talibana u Afganistanu tijekom devedesetih, a od čega strepe i sada kad su Talibani blitzkriegom pokorili čitavu zemlju i osvojili Kabul, žene u (još uvijek) manjoj mjeri prolaze i u nekim državama EU, s tendencijom pogoršanja.
Izrodi i izdajice
Žene u Hrvatskoj još uvijek ne uživaju jednaka prava, i dalje su manjina u politici, i dalje zarađuju manje od muškaraca za iste poslove, i dalje ih Katolička crkva i klerikalni pokreti guraju u kuhinju i prema ulozi majke i domaćice. Još uvijek su žrtve nasilja, silovanja, ubojstava.
Homoseksualci i dalje doživljavaju institucionalnu diskriminaciju, i dalje su žrtve huškanja i govora mržnje, pa i fizičkih napada.
A svi koji dovode u pitanje vjersku dogmu, dominantnu ideologiju krvi i tla te svjetonazor temeljen na povezanosti nacije i vjere, proglašavaju se neprijateljima, izrodima, izdajicama koje mogu misliti "u svoja četiri zida".
Zanimljivo, poraz i poniženje u Afganistanu doživjela je Amerika koja se, kao samozvana kolijevka demokracije, i sama suočava s institucionalnim rasizmom, desničarskim ekstremizmom, kršćanskim fundamentalizmom.
Hrvatska je u Afganistanu, kao dio NATO snaga, izgubila rat s Talibanima, ali Hrvatska ne smije izgubiti rat s domaćim "talibanima" u zaštiti ljudskih, ženskih i manjinskih prava, u zaštiti ustavnih vrijednosti liberalne demokracije, slobode govora.
Talibani su nam puno bliži nego što to želimo vjerovati.
